Smrt, laž i video

Jedna je od značajki zrelosti pripravnost da se ne razbija ogledalo koje odražava lik drukčiji od zamišljenoga, riječju sposobnost suočavanja s realnošću. U tome pogledu hrvatski mainstream kao da je i dalje zatvoren u pubertetskoj fazi  umjesto odrasloga suočavanja s realnošću, repetitivno se rabi djetinjasta retorička obrana od nelagode sažeta u riječci "navodno".

U HRT-ovu dnevniku u utorak, primjerice, očito isprepadana spikerica doslovce je pet puta u uvodnoj minuti uporabila čarobnu obrambenu formulu. Neprestance je, jadnica, deklamirala kako je riječ o "navodnim zločinima", da bi, na kraju tiradice, dospjela čak i do "navodnih snimaka" (pa je ostalo nejasno zašto bi "navodne snimke" "navodnih zločina" bile udarna vijest u glavnim TV vijestima). Riječ je, dakako, o videosnimkama zločina iz ljeta 1995. (posve ne-navodnih, na žalost), koje su ovih dana pojavile pred hrvatskom javnošću.

Same su snimke već i prije objavljivane, pa i razmatrane  podaci o žrtvama koje prikazuju objavljeni su prije nekoliko godina, no kao da je svima odgovaralo da se "baš sada" o tomu raspravlja. Pritom se, neprestance, ponavljaju isti reakcijski obrasci, koji najčešće promašuju prave probleme. Oni s hrvatske strane, kojima su puna usta "tempiranja" objave snimki, nikako da polože račun o tomu zašto nisu reagirali na ranije emitiranje snimki u Srbiji i Bosni i Hercegovini (u medijima koji nisu manje gledani od B-92).

No, to i nije bitno  jer ključno pitanje ostaje ono o moralu reakcija na zločine koje zločine zabašuruju raspravama o "tajmingu" ili pak o tomu da ih nisu "počinili naši". I državnim je organima trebalo nekoliko sati da pojme očito: riječ je o zločinima koji su se dogodili na hrvatskome teritoriju te ih treba procesuirati. Pitanje o etničkome podrijetlu počinitelja pritom je nužno drugorazredne naravi (a pitanje o tomu mogu li zločini  tj. zločinci  biti "naši", ostaje zapreteno pod etničkim navlakama).

No, kao i obično, simbolička razina superiorno nadmašuje činjeničnu. Koštuničina izjava i objava snimaka dovode se prije u kontekst aktualnih rasprava o usudu Republike Srpske no u vezu s činjenicom da stotine ratnih zločina u Hrvatskoj još ni inicijalno nisu procesuirane (čak ni intervencija demokršćanskoga protektora BiH  koji otklanja Sanaderovu ideju o međunarodnoj konferenciji za raspravu o budućnosti ove "države"  nije zaustavila diletantske medijske spekulacije).

Pritom, ozbiljno promotreno, prigovor srbijanskome premijeru ne treba vezivati prvenstveno uz to što govori o zločinima za vrijeme i poslije Oluje, nego uz to što barata posve netočnim brojkama (i time nastavlja staru, pogubnu navadu znakovitu za ovaj dio svijeta). U osnovi, kao da je problem ipak "bacanje ljage na Oluju". Uvjerenje da je govor o (nedvojbenim) zločinima koji su se zbili za vrijeme i poslije ove oružane akcije istoznačan s nijekanjem njezine opravdanosti ne vidi tu opravdanost u rušenju režima terora zvanoga "RSK" (usporedivoga na ovim prostorima jedino s "NDH").

Ne vidi da je to, mutatis mutandis, usporedivo s (očito pogrešnim) uvjerenjem da netko tko shvaća atomski napad na Hirošimu kao najveći koncentrirani ratni zločin u povijesti ne može  istovremeno  biti i antifašist. No, u obrani od "srbijanskih provokacija" (čak i ako u njima ima istine) ide se i dalje. Tvrdi se da "treba razumjeti kako je Oluja došla nakon Vukovara", da "baš svi u snimljenoj koloni i nisu bili civili, pa ni nevini", itd. I pritom se, posve neosviješteno vjerojatno, doslovce ponavljaju "argumenti" što su ih svojevremeno rabili antifašisti tvrdeći da je "Bleiburg došao poslije Jasenovca" te da su tamo "bili uglavnom ustaše-zločinci".

U obje je varijante riječ, zapravo, o moralnome idiotizmu, o vjeri u koloplet zločina u kojemu se zločin zločinom opravdava  pa zločin, u punome smislu riječi, i ne treba osuditi (slično se nešto može ovih dana čuti i na Bliskome istoku). Jedinstvenost, neponovljivost žrtve (i zločina) omogućuje tek da se pojmi pravi moralni problem. Kontekstualiziranje zločina prošlošću tek je priprava za novi (unaprijed opravdani "naš") zločin.

No, prošlost i dalje nikako da ikoga ičemu nauči. Jedino što je, možda ipak, suvremeno u cijeloj priči jest činjenica da su danas odista moguće i ratne operacije "bez ijedne mrlje"  u (lošim) videoigricama.