Na međunarodni dan šale 1. travnja, koji je svojim uobičajenim i predvidljivim šalama na silu već dodijao i Bogu i narodu, u Hrvatskoj će uobičajeno biti malo duhovitih, a puno smiješnih istupa. Jedan od njih je manifestacija “Za satiru spremni!” koja će se održati u zagrebačkom Zrinjevcu. Neće se raditi o satiričnom mitingu, već o mitingu “satire”, tj. onih koji misle da imaju ekskluzivno pravo na nju, a neduhovito društvo samo obvezu da kroz TV pretplatu tu terapiju plaća nešto više od 200 tisuća kuna po porciji. Naime, povod mitingu je to što je novo vodstvo HRT-a, koje je postavila isto tako nova vlast, prije kraja serijala odlučilo ukinuti emisiju “Montirani proces”.
O ukusima se kod nas, izgleda, jedino i raspravlja, dok se gube iz vida činjenice poput one da za vrijeme prošle vlasti na javnoj TV nije bilo ovakve vrste “političke satire”. Valja zato što tijekom te četiri godine nije bilo ništa smiješno, ništa za karikirati i parodirati. U to su vrijeme intendanti ratovali s oporbom, Ministarstvo kulture svedeno je na bankomat uske skupine posvećenih, a javna televizija vraćena u zlatne osamdesete. Kad se vidjelo tko će formirati vlast, stara uprava HRT-a, koja je drmala i u vrijeme montiranih procesa, odjednom je zaključila da je naciji nužna politička satira, i to upravo tipa “Montiranog procesa”. Izgleda, dakle, da politička satira na javnoj TV može postojati samo u interregnumu, vremenskom procjepu između promjene vlasti i promjene vodstva HRT-a. Hoće li i novo vodstvo javnog RTV servisa, ako opet dođe do promjene vlasti, na sličan način prije odlaska ostaviti svoje kukavičje jaje, na brzinu angažiranu političku satiru svojoj opciji sklone ekipe?
Za ekipu Montiranog procesa to je bila win-win situacija. Mogli su, u prvoj soluciji, u izvrsnom terminu, uz odlične financijske uvjete odraditi serijal do kraja i, neovisno o procjeni vlastite duhovitosti i kreativnosti, ispasti face jer se nova vlast nije usudila dirnuti u njih. U drugoj, koja se na koncu obistinila, mogli su biti ukinuti pa u lijevim medijima postati genijalci na razini Monty Pythona i Nadrealista, kojih se, eto, vlast panično boji pa ih je ukinula i zakinula onih 6% gledatelja koji su ih pratili za urnebesni humor, a onih 94% pretplatnika koji to nisu gledali za eventualnu spoznaju što propuštaju. Svrstavanje je već obavljeno, svi lijevi komentatori smatraju da je Montirani proces genijalna emisija, a desni da je tu satirično jedino to što nas u prime timeu satiru preplaćenim, prvoloptaškim copy-paste humorom, uz jednog vrhunskog imitatora. Za razliku od Nadrealista čiji su se štosovi prepričavali danima nakon emitiranja epizode i koji su imali rekordnu gledanost, ekipa od milja nazvana “Radmanove bebe” koja je, kao vanjska produkcija, na HRT stigla direktnim pozivom bivšeg ravnatelja Programa HRT-a, niti je bila naročito gledana, niti utjecajna, niti je to ikoga posebno svrbjelo. Dobili su priliku postati “legendarni”, “kultni”, dobro su zaradili, a sad je na njima da se na medijskom tržištu bore dalje. U zrelim demokracijama ljudima je samorazumljivo da i politički neistomišljenici mogu biti dobri ljudi, ispričati smiješan vic, napisati dobru knjigu, pa čak i biti pametni. Kod nas to još uvijek nije slučaj. Manihejska slika crno-bijelog svijeta, lansirana s ljevice, nametnuta je cijelom društvu. Ako si naš, onda si čovjek ljubavi (ja ne mrzim), humora (ja sam strašno duhovit), pameti (neistomišljenik je glup jer, da je pametan, mislio bi kao ja).
Nakon kampanje “Ja ne mrzim”, čiji je maneken bio bivši pomoćnik ministra Bojan Glavašević, sad smo dobili spiku “Ja sam duhovit” koju su natovarili ekipi iz News bara. Prvo je zapasana ljubav i kultura, a sad je proglašen monopol i apsolutna ingerencija nad humorom. Ispada, dakle, da su do jučer ljubav, humor i kultura u Hrvatskoj bili na vlasti, a sada su u oporbi.
Karikaturalno učitavanje i nametanje podijeljenosti hrvatskom društvu vidi se i po reakcijama na proglašenje Rijeke Europskom prijestolnicom kulture 2020. Ta inicijativa Europske unije kojoj je cilj “istaknuti bogatstvo i raznolikost umjetničkoga razvoja europskih gradova” dodjeljuje laskavi naslov svake godine po jednome gradu u dvije države članice EU. Godine 2020. zapalo je Hrvatsku i Irsku da izaberu po jedan grad. U konkurenciji Pule, Osijeka i Dubrovnika izabran je program grada Rijeke. Javnosti je cijela ta priča prezentirana tako kao da je, najviše zahvaljujući intendantu Frljiću, europskom kralju kulture 2020., Rijeka, kao u nekom europskom kulturnom prvenstvu, potukla do nogu sve druge gradove u Europi i da se sada, što se kulture tiče, mogu pokriti ušima Pariz i Berlin, Lisabon i Firenca, Prag i Amsterdam. A ministar Hasanbegović može još samo roniti suze pod dekicom.
Nije mi poznato da je jedan od dva grada koji ove godine nose tu titulu, poljski Wroclaw nakon izbora pokazivao srednji prst Varšavi, niti tko je na vlasti u španjolskom San Sebastianu, drugoj “prijestolnici” 2016. i kakvi su odnosi tamošnje lokalne vlasti s državnim ministarstvom kulture.
Taj je izbor lijepa prilika da se u gradu nešto napravi, privuče novac u kulturu, napravi pomak. On ne jamči sam po sebi da će kultura u Rijeci doživjeti procvat ili da će milijuni Europljana u potrazi za kulturnim sadržajima hodočastiti na Kvarner. Golema većina nije ni znala da su Wroclaw i San Sebastian ovogodišnje “prijestolnice”, ali sigurno je da cijela priča ima potencijal koji grad, u suradnji s državom, treba pokušati maksimalno iskoristiti.
Dok neki u unutarnjem političkom prepucavanju lupaju titulom europske prijestolnice kulture kao mitraljezom, drugi je omalovažavaju, govoreći kako je izabrati Rijeku za prijestolnicu kulture isto kao i proglasiti Yugo 45 automobilom godine. Hoće li promicana logika “ili mi ili oni”, ili “naši i vaši”, uskoro dovesti do takvih apsurda da bi se ljevičari trebali radovati eventualnom podbačaju sezone u Zadru, utvrdi HDZ-a, a desničari tugovati zbog svega pozitivnog što se dogodi u Rijeci jer je tamo partija na vlasti kontinuirano već 72. godinu. Je li lijevo tugovati zbog uspjeha Mire Gavrana u Češkoj, ili radovati se porazu reprezentacije na Euru, a desničarski priželjkivati fijasko riječkog programa 2020.? Što sa sredinama u kojima se mijenja vlast? Je li Međunarodni dječji festival u Šibeniku divna i važna manifestacija kad je u gradu na vlasti HDZ, a provincijalno prenemaganje kad vlada SDP, i obrnuto? A što tek s Metkovićem? Zašto njega nismo kandidirali za prijestolnicu kulture ili privremenu, alternativnu prijestolnicu EU, dok se stanje u Bruxellesu ne stabilizira?
Kad se u Hrvatskoj propagira tolerancija i poštivanje različitosti, podrazumjeva se na "ljubav" Hrvata i Srba tj. osoba istog spola. Nitko ne govori da moramo prihvaćati različitosti između nas samih - prvesnstveno različitosti u mišljenjima i stavovima.