Smrt Romana Wagnera priča je o otuđenju, samoći i pronađenoj nadi

Volio je svoga psa. Bavio se montažom, fotografijom, stvaranjem elektronske glazbe i freestyle rapom, glazbenim instrumentalima, dosta mračnim. A u životu je bio pozitivac. Uvijek nasmijan. Spotove je ljudima snimao besplatno. Bilo je puno onih koji su ga voljeli. Ali nitko nije znao da je umro, prije gotovo dva mjeseca, i da mu tijelo leži na Sudskoj medicini jer ga nema tko preuzeti i sahraniti. Često s potpunim pravom kritizirane, društvene mreže ovoga puta odigrale su svoju nepobitno važnu ulogu, ulogu posrednika zahvaljujući kojem informacije brzo stignu do velikog broja ljudi.

Zahvaljujući maloj grupi prijatelja, u eter je odaslana vijest o smrti mnogima posve nepoznatog Romana Wagnera u 40. godini života, s ciljem prikupljanja sredstava za njegov sprovod. Kako se doznaje, još 11. srpnja poginuo je u teškoj nesreći nedaleko od Svetog Ivana Zeline, sam u automobilu. Bila je noć i kiša, a on je, vjerojatno zbog neprilagođene brzine, automobilom sletio s ceste i zabio se u most u Svetoj Heleni. I sami šokirani viješću koja je nakon dva mjeseca slučajno došla do njih, Romanovi prijatelji, međutim, pobrinuli su se da sitna, neugledna vijest s dna stupca na stranicama crne kronike dobije ljudski obris. I uspjeli u tome. Tako se doznalo da je Roman Wagner rođen 1980. u Zagrebu.

Bavio se režijom, montažom i glumom, primarno glasovnom. Bio je sin poznate hrvatske redateljice crtića i glasovne glumice Ivane Vlkov Wagner te dugogodišnjeg montažera HRT-a Zoltana Wagnera. Iz središta grada obitelj je u potrazi za mirnijim, sporijim životom svojedobno odselila istočno od Sesveta, no smrt ih je ondje ubrzo pronašla. Prije četiri godine, u samo nekoliko tjedana Roman je izgubio majku pa oca, prošle godine i baku, potom prekinuo vezu i tako je naposljetku, sa svojim psom, ostao posve sam. S obzirom na to da u Hrvatskoj više nema živih članova obitelji, njegovo tijelo je prema službenoj proceduri prebačeno na odjel Sudske medicine na Šalati. Grad i Država za nj nisu imali rješenje. U samo nekoliko dana od potpune anonimnosti do naslovnica portala, priča o životu i smrti Romana Wagnera budi cijelu paletu emocija, čak i u onih koji ga nisu poznavali.

Jer, riječ je o univerzalnim pitanjima, najdubljim strahovima o kojima se uglavnom šuti, još napadnije otkako je s koronavirusom stiglo i prisilno socijalno distanciranje, pa su ti strahovi samo zakopani dublje u nutrinu, pod imaginarni tepih, kao nešto što se ne događa. A događa se, jer u društvu koje promovira isključivo obiteljske vrijednosti gotovo da nema mjesta za ljude poput Romana Wagnera koji se pred smrt družio samo sa svojim psom i u vrtu uzgajao čili-papričice. Kao da je samoća uvijek stvar vlastitog odabira, a ne i životnih okolnosti koje je ponekad nametnu kao jedini put. Takvih je ljudi gotovo 400 tisuća, cijela desetina stanovništva Hrvatske, a oni dobro znaju da je od samoće do otuđenosti potreban samo jedan korak.

Poziv na buđenje stigao je prekasno za Romana, ali je stigao. Odaziv ljudi nakon apela za pomoć zaista je, kažu danas prijatelji, nadmašio sva njihova očekivanja, dirnuo ih i vratio mnogima vjeru u ljude. Novac za Romanov ispraćaj skupljen je u samo 24 sata. Javili su se znani i neznani, čak i vlasnik vučne službe koji će prodati olupinu Romanova auta i sav novac uplatiti za pogreb. A svaka kuna više od potrebne svote, kažu prijatelji, donirat će se azilu u Dumovcu jer bi Roman baš to i upravo tako želio. Priča o Romanu Wagneru pobudila je i mnoge lijepe emocije. Nada da otuđene ljude nećemo uočiti kada za njih bude prekasno, tek je jedna od njih.