Je li socijalna država u Hrvatskoj iluzija koja sa stvarnošću ima veze samo utoliko što je zapisana u Ustavu, a u praksi se razmontirava i očito će se sve više svoditi samo na pružanje socijalne pomoći? Ako je bit socijalne države u tome da građanima omogući pristup stalnom poslu, da se i siromašni i bogati mogu obrazovati i liječiti pod jednakim uvjetima i pristojno živjeti od mirovine i da osobito vodi računa o djeci, onda je socijalna država u 21. stoljeću mrtva. No nije mrtva samo u Hrvatskoj jer je u rujnu i nizozemski kralj Willem-Alexander u svom govoru prenio poruku vlade rekavši da socijalna država kakvu smo znali u drugoj polovici 20. stoljeća više ne postoji i da ljudi sami moraju preuzeti odgovornost za svoju budućnost i stvoriti svoje socijalne i financijske mreže uz puno manju pomoć države.
Istina, cinično je da podanicima poručuje da se pobrinu sami za sebe baš kralj koji ima godišnju plaću 825.000 €, dok se imovina kraljevske obitelji procjenjuje na 220 milijuna dolara. Jedan od najvećih svjetskih teoretičara socijalne države danski sociolog Gosta Esping-Andersen, očito predviđajući što će se dogoditi, prije više od desetljeća objašnjavao je da je pogrešno zagovarati privatizaciju socijalne države ili teret o skrbi za starije i djecu prebacivati na obitelj jer je južna Europa primjer da je posljedica tog “familijarizma” pogoršanje usklađenosti između obiteljskih odgovornosti i zaposlenosti žena pa zato slabe sposobnosti obitelji da se bori protiv siromaštva. Upozorio je da je najbolje jamstvo socijalne zaštite pristup građana plaćenom radu, prioritetno investiranje u djecu i mlade te jednaka zaposlenost žena i muškaraca, jer je dokazano da su djeca iz obitelji u kojima jedan roditelj radi, kao i djeca iz jednoroditeljskih obitelji (osim u skandinavskim zemljama) u većem riziku od siromaštva.
Dugoročna šteta
– Ako nemate dobru ekonomsku politiku, nema ni socijalne države, a socijalna pomoć koja se daje najugroženijima samo je vatrogasna mjera. U nas prije svega radi malo ljudi, dok u skandinavskim zemljama radi do 70 posto radno sposobnog stanovništva. Ako je zaposleno manje od 50 posto radno sposobnih stanovnika koji stvaraju dohodak, kako možete imati socijalnu državu? Temelj je socijalne države stalnost radnog mjesta, jednako visoka zaposlenost muškaraca i žena kakvu imaju skandinavske zemlje, zdravstvena skrb dostupna svima pod jednakim uvjetima, dječji doplatak i to sve ima posljedice na pozitivnu demografsku sliku i onda se pune i mirovinski i zdravstveni fondovi. Socijalna država podrazumijeva i besplatno školstvo, niz servisa za građane od vrtića do domova umirovljenika. Ne možete izgraditi socijalnu državu ako se radna snaga iznajmljuje preko raznih agencija. Kod promjena Zakona o radu pozitivno je to što će ljudi dulje raditi jer je životni vijek danas naprosto dulji. Ali ako se promjenama zakona ukine stalnost radnog mjesta i uvedu sitni i privremeni poslovi, to će urušiti društvo. To će dugoročno štetiti i poslodavcima iako sada ne misle tako – smatra politolog prof. dr. sc. Tihomir Cipek. Ističe da su tekovine socijalne demokracije bile na vrhuncu od 50-ih do kraja 80-ih jer je postojanje socijalističkog bloka SSSR-a i zemalja priklonjenih SSSR-u utjecalo i na kapitalistički Zapad da u idejnom smislu nudi alternativu kako bi pokazao da je zapadni sustav bolji od istočnog. U zemljama kapitalističkog Zapada s razvojem kapitalističkog političkog poretka i paralamentarne demokracije socijalne su se razlike smanjivale, kaže prof. Cipek, jer je trebalo pokazati da je kapitalizam pravedan poredak. No s pojavom tačerizma 80-ih i propašću komunističkog poretka u istočnoj Europi socijalna država počela se dovoditi u pitanje. A u kapitalističkim zemljama počele su ubrzano rasti socijalne razlike. O razlikama između socijalne države u 21. stoljeću i one u prošlom stoljeću te o tome što smo već izgubili od nje Cipek kaže: – Danas se napadaju temelji socijalne države, a to je stalnost radnog mjesta. Mladi nikad prije nisu željeli živjeti kao njihovi roditelji, a danas, kad ih je toliko nezaposlenih, žele imati život svojih roditelja. Ljudi će se s nostalgijom sjećati starog zdravstvenog sustava, sve mjere koje se kod nas donose idu prema privatizaciji zdravstva. Tko bude mogao platiti, dobiti će bolju zdravstvenu zaštitu pa danas imate situaciju da vas liječnik u bolnici pita: “Kako želite da vas tretiram – kao svog pacijenta ili kao pacijenta zdravstvenog sustava”. Pa, ako ste pacijent sustava, čekat ćete... – govori Cipek dodajući da je iluzija da ćemo preko mirovinskih fondova imati dobre mirovine jer je ključno za njih da one ovise o međugeneracijskoj solidarnosti.
Mnoge zemlje u Europi prolaze reformu socijalne države. Britanski premijer Cameron u travnju je kazao da je socijalna država izmišljena da bi se osobama kojima je to potrebno pomoglo da izađu iz siromaštva i da bi trebala biti privremena mjera u ovim teškim vremenima....
– U anglosaksonskim bolnicama ljudi leže u hodnicima i unatoč toj štednji britanski je dohodak za oko 2000 eura manji od Njemačke, Austrije i skandinavskih zemalja – kaže prof. Cipek.
U članku “Kakva socijalna država za 21. stoljeće?” Esping-Andersen napisao je da se skandinavski model odlikuje “defamilijarizacijom” odgovornosti u socijalnoj zaštiti, osobito akcijama u korist zaposlenosti te prioritet daje mladim obiteljima.
Jamstvo plaćenog rada
Skandinavske zemlje uz visoku zaposlenost žena imaju i pozitivnu stopu fertiliteta. Gosta Esping-Andersen tada je u spomenutom članku naveo da je pristup plaćenom radu najbolje jamstvo socijalne države i da se sustavi socijalne zaštite trebaju u budućnosti adaptirati tako da podržavaju bolje funkcioniranje tržišta rada i da osiguravaju bolja jamstva obiteljima. Smatrao je da je izazov redefinirati socijalnu politiku i podupirati solidne životno sposobne obitelji istovremeno štiteći rizicima najviše izložene građane. Ankete pokazuju da prosječan Europljanin želi najmanje dvoje djece, no obitelji više nemaju mogućnosti plaćati sve troškove za djecu, a u nas je stopa fertiliteta 1,4, niska kao u južnoj Europi jer su mladi ili dugo nezaposleni ili imaju male plaće. Sociolog i predavač socijalne politike na zagrebačkom Pravnom fakultetu prof. dr. sc Siniša Zrinšćak slaže se da je najveća prijetnja socijalnoj državi nezaposlenost.
– Teško se možemo uspoređivati sa zapadnim zemljama kad je riječ o socijalnoj državi iako u Europi ima više modela socijalne države. Naši socijalni troškovi nisu ni blizu europskog prosjeka. Ključan problem kod nas jest nezaposlenost, osobito nezaposlenost mladih pa najbolji i najproduktivniji dio mladog stanovništva odlazi van, a demografski procesi već su dugo jako loši. Mi imamo ne samo veliku stopu nezaposlenosti nego i jednu od najnižih stopa zaposlenosti u Europi. Mjere za poticanje zapošljavanja u nisu dale rezultate, ne funkcioniraju, a uzrok je u gospodarskoj politici. Prema Vladinu ekonomskom programu plan je do 2020. stopu zaposlenosti dići do 50 posto, a cilj je EU stopa zaposlenosti od 75 posto. To znači da će u nas i dalje ostati beznađe... U EU je jako prisutna paradigma socijalnog ulaganja. Djeca su najveći resurs u koji treba ulagati, treba ulagati u vrtiće, produžene boravke, u njihovo obrazovanje jer se ulaganje u djecu ne smatra potrošnjom, nego ulaganjem u budućnost. Kod nas su ugrožena djeca iz siromašnih obitelji i romska djeca, osobe s invaliditetom – govori prof. Zrinšćak.
Granica fleksibilizacije
Kako će se fleksibilizacija na tržištu rada odraziti na socijalnu državu?
– Sve europske zemlje, pa i razvijene poput Njemačke, provode socijalne reforme i dolazi do prebacivanja dijela odgovornosti na pojedince i privatni sektor i do djelomične fleksibilizacije na tržištu rada. Danas se jedan oblik fleksibilizacije na tržištu rada teško može izbjeći, no bitno je kako se odvija. Ako se čistačice izbace s fakulteta i bolnica i izdvoje u privatni sektor i ako se ne kontrolira privatni poslodavac koji ih šikanira, ne plaća prekovremene sate, naravno da to nije dobro. Nije problem u djelomičnoj fleksibilizaciji, nego je sporan način na koji se to radi. Gdje je granica fleksibilizacije? To mora biti društveno dogovoren kompromis svih strana, vlasti, poslodavaca i sindikata, inače ćemo se i dalje urušavati. Kako se Merkel dogovorila sa socijaldemokratima u Njemačkoj u kojoj će doći do kompromisa zbog višeg cilja, stabilnosti Njemačke – kaže prof. Zrinšćak. Na pitanje hoće li zdravstveni sustav biti dobar samo za one koji imaju novca kaže: – To je već sad činjenica, samo to skrivamo. Naš zdravstveni sustav je osiromašen, loš, u njemu ima puno neracionalnosti. Uvijek se o reformi odlučivalo u uskom krugu ljudi u zdravstvenom sustavu. Nikad se nije javno raspravljalo o tome.No, nije sve crno. Ima nade za socijalnu državu, barem u nekim zemljama.
– U Njemačkoj, Francuskoj i skandinavskim zemljama tekovine socijaldemokracije opće su mjesto. Za razliku od jugoistočne Europe, socijalna država se drži. Najbogatije i najjače zemlje Europe u nekom će je novom obliku ipak očuvati – smatra Cipek. A ostali? Kako sad stvari stoje, smrtnici (ispod)prosječnih primanja i bez značajne imovine mogu se samo nadati da će biti zdravi jer kvalitetno liječenje postaje ako već nije povlastica bogatih. Mogu se nadati da će uspjeti živjeti, a ne preživljavati od svog robovskog fleksibiliziranog rada jer će od socijalne države dobiti mrvice i vjerovati da će nekim čudom osigurati pristojnu mirovinu. Ostalo im je samo vjerovati u čuda.
>>Josipović: Moramo učiniti sve da svaki građanin normalno živi