I nakon što se vratio iz Požarevca s pogreba Slobodana Miloševića, i nakon što su mu u Parizu zbog toga odbili igrati predstavu, čudnovati austriji književnik Peter Handke i dalje o njemu zbori kao da mu je brat. Handkea ljuti usporedba Miloševića i njegove družice Mire s Elenom i Nikolaem Ceauşescu, a "do ludila" izjednačavanje miloševićevizma s diktaturom, njegovo povezivanje s ratnim zločinima, posebice s najvećim zločinom, počinjenim u Srebrenici. U svemu tome Milošević je za Handkea nevin kao malo dijete.
O odioznom pokojniku pod lipom Handke govori sa zdravom razumu teško shvatljivom empatijom. Ali je barem dosljedan. I manje licemjeran od mnoštva zapadnjačkih novomoralista, koji su nekoć ne samo šutjeli dok ga je Austrijanac hvalio nego i nehajno odmahivali rukom na "sukob balkanskih divljaka". U tom mentalnom i etičkom odsustvu svakog interesa nije im bilo važno ni tko je kriv, ni tko je prav, tko je počeo, a tko se brani.
Nad Miloševićem se već dugo gadljivo zgražaju čak i oni koji su s njim ležerno ispijali viski, veselo se smijali njegovim dosjetkama, i s njim ozbiljno pregovarali. Svi su se oni trudili pokazati koliko ga poštuju, a nitko se nije potrudio da ga se na vrijeme zaustavi. Da jesu ne bi bilo ni Vukovara, ni Srebrenice, niti bi Handke branio Miloševića.
Nisu u druženju s Miloševićem uživali jedni poklisari svjetskih centara moći, a drugi ga spremili u haaški bajbok. Bili su to isti. Danas i njima smeta Handke. Jer ih svojim tvrdoglavim blasfemijama podsjeća na vlastito licemjerje. Handke je dokaz da ni europska kultura, koja se u nas nerijetko divinizira, nije lišena svojih političkih idiota. A moralni premet moćnih političkih pelivana da je licemjerje bitna odrednica tzv. visoke politike.
Ni kod nas već dugo nitko također ne želi priznati da je bio "kurvin sin". Ne pamti se baš puno naših političara koji se mogu podičiti da su svojedobno sve napuhanijem i sve moćnijem Miloševiću rekli sve "u brk". Pokojni Josip Vrhovec, neproračunani Celestin Sardelić i dvojica odvažnih Dušan Dragosavac i Milutin Baltić... i to je gotovo sve. Prva su dvojica riskirali da ih se proglasi političkim, a druga dvojica i nacionalnim otpadnicima.
Miloševića su se odrekli i mnogi koji su mu tepali, koji su ga veličali kao božanstvo, a onda, pjevajući "Slobo, samo reci, letjet ćemo kao meci", pohrlili odjenuti uniforme. A slavili su ga i seoski pijanci i doktori znanosti. Tko više želi priznati da mu je na zidu zajedno s ikonom svetog Đurđa i svetog Nikole bila i Miloševićeva slika? Što neki austrijski pisac govori o njihovu negdašnjem idolu, njih se više ne tiče. Ne tiče se ni europskih licemjera, ali im uporni iščašenjak remeti dokolicu.