Snaga Crkve je u odbacivanju društvenih privilegija

Jedan od mitova s kojima bi valjalo raščistiti i pred ove parlamentarne izbore onaj je da Crkva može utjecati na biračko tijelo tj. na rezultat izbora. Točnije, kada se govori o Crkvi misli se u ovom slučaju na crkveni vrh i utjecajniji dio klera. Taj mit seže od početka 90-ih, kada je Crkva doista imala aktivnu ulogu ne samo u prvim demokratskim izborima i padu socijalizma, nego i u višegodišnjim pripremama da se to dogodi. Priprema li se Crkva sada, kao što je to činila tada, za neke promjene? Odgovor je - ne. I to je prva postavka na kojoj pada mit o utjecaju Crkve na biračko tijelo. Druga je razina rušenja toga mita da kler niti može imati niti ima izravan utjecaj na biračku volju pojedinog vjernika. Prvo, zato što je od vjernika svatko kadar misliti svojom glavom, a drugo zato što vjernici nisu homogena politička masa, nego čine lepezu političkih stavova, koja se uglavnom grupira na desnijem i konzervativnom krilu, ali ima i vjernika izrazito socijalne pa i lijeve orijentacije.

I Crkva, dakako, s tim nema nikakvih problema.

Problema imaju oni izvan Crkve, koji od crkvenog vrha očekuju, čak ga i na svojevrstan način uoči svakih izbora, huškaju da se opredijeli za neku političku opciju i da neki jasniji signal vjernicima, a sve kako bi se Crkva mogla optužiti da se petlja u politiku, što po mišljenju tobože naprednih demokrata nikako nije u duhu suvremena vremena. Dakako, to je samo po sebi notorna glupost. Tako se pred svake izbore povećalom po Hrvatskoj traže svećenici koji će u svojoj propovijedi ili nekom nastupu “proklizati” malo i na politički teren, samo kako bi ih se nabilo na nos hijerarhiji da tobože utječe na biračku volju vjernika. Najnoviji je slučaj jednog zagrebačkog župnika koji je na svome privatnom Facebook profilu stavio logo jedne stranke, zbog čega se odmah našao na većini portala, premda su iz Zagrebačke nadbiskupije odmah odgovorili da se službeni kanali Crkve ne koriste za političku agitaciju, kao što to i jest bilo u ovom slučaju.

No, ono što je najvažnije, današnja Crkva tj. crkveni vrh u Hrvatskoj nema realnu političku snagu. Crkva, da bi postala političkom tj. društvenom polugom moći, mora se prije svega odreći svih svojih društvenih privilegija. Pa čak i onih pozitivnih tj. onih koje je zaslužila svojim društvenim angažmanom, kroz povijest ili participiranjem u kulturnom blagu nacije. To bi značilo da se mora skinuti s proračunskog financiranja, povući sa svih pozicija, od vojske i policije, čak napustiti i vjeronauk u školi. Nekome to može zvučati preradikalno, ali kada bi Crkva sama sebe “društveno oplijenila” do kraja i kada bi materijalno egzistirala isključivo od vjernika koji je uzdržavaju, a duhovno od kateheze i poduke koju bi širila isključivo u župnim zajednicama i zajednicama vjernika, Crkvi bi se, kroz autentičnost njezina poslanja, vratila golema društvena snaga i povjerenje. Ne samo kroz ljubav vjernika, nego i kroz strah njezinih protivnika.

Ovako je Crkva samo privjesak društvu. Bez snažnog utjecaja na promjene koje su nužne. Vidi se to upravo pred svake izbore, kada se ponavlja gore opisani scenarij, koji sama Crkva treba poderati i baciti u smeće. Šablonski pozivi na izbore s crkvenog vrha da se glasa po vlastitoj savjesti, dobro prouče politički programi i da glas onima koji su za kršćanske vrijednosti, dijeli ispraznost s političkim programima stranaka i kandidata koji ne nude ništa ni za ove izbore. Doduše, na marginama u politička kretanja uključuju se pojedinci koji jasno zastupaju kršćanske vrednote, ali njihov je doseg uvijek mali. Kada bi se za te vrednote založila i službena Crkva i kad bi se u ime njih odrekla svojih društvenih privilegija, onda bi se rodio novi pokret koji bi na zasadama onih 90-ih mogao promijeniti Hrvatsku i za začelja europske ljestvice dovesti nas u sami vrh. Dok se to ne dogodi, hranit ćemo se mitovima i spinovima uoči svakih izbora. Sanjajući dubinske promjene koje moraju doći.