Snowdenov odvjetnik: Moj je klijent za SAD izdajica

Samo da ugasim mobitel pa ćemo razgovarati – odmah nakon pozdrava kaže nam newyorški odvjetnik Ben Wizner. Na čelu je ACLU-a, Američke unije za građanska prava, neprofitne i nevladine organizacije za zaštitu ljudskih prava. Osnovana je 1920. godine i obilježila je američku povijest. Popis slučajeva koji su udarali na državu i mijenjali zakone te društveni i civilizacijski okvir je impresivan i predug i za letimično citiranje: dokazali su da kritika vlade, koja je dotad bila kazneno djelo, potpada pod slobodan govor, prvi su uspjeli pokazati da crnci nemaju pošteno suđenje, dokazali su da sloboda vjere nije protuustavna. U 50-ima su izvojevali povijesnu pobjedu kad su neustavnima proglašene segregirane škole, tijekom 60-ih je kao rezultat njihova slučaja u zakon ušlo tzv. Mirandino upozorenje – to je ono što se stalno čuje u filmovima kad policajac upozorava uhićenog da ima pravo šutjeti te da ima pravo na odvjetnika. Vodili su slučaj Roe protiv Wadea, učinili pobačaj legalnim u SAD-u, tužili su američkog predsjednika Richarda Nixona i zatražili njegov opoziv...

Građanin četiri

– Bojite se da nas ne prisluškuju? – pitamo. Jer zadnjih se godina intenzivno Wizner bavi narušavanjem privatnosti i povredama ljudskih prava kroz zloporabu tehnologije od strane tajnih službi.

– A ne. Sumnjam da bi se usudili prisluškivati najpoznatijeg američkog odvjetnika za ljudska prava – smije se.

– No nikad se ne zna – dodaje. – Kad razgovaram s klijentima, ipak poduzimam zaštitne mjere.

Uostalom, upravo je jedan njegov klijent otkrio Americi i svijetu da američke tajne službe masovno, bez pravog razloga i bez zakonskog uporišta, prikupljaju sve elektroničke podatke o američkim, ali i stranim državljanima. Na masovni program nadzora, u kojem službe nadzora poput ribara koćama zahvaćaju svu ljudsku komunikaciju te je spremaju, upozorio je Edward Snowden, najpoznatiji svjetski zviždač i bjegunac koji je sada u azilu u Rusiji, dok ga u Americi čeka nabrušeno pravosuđe. Kad Wizner razgovara sa Snowdenom, koristi se šifriranim mailovima, a kad razgovara o njemu s kolegama, svi mobiteli moraju van iz sobe, a fiksne se linije iskapčaju iz zidova.

– Za Snowdena sam doznao kad i vi, kad je Guardian postavio video na kojem se predstavio – kaže Wizner. Ali i pojašnjava:

– Točnije, tad sam ga prvi put vidio i doznao njegovo ime. Ali za njega znam od trenutka kad je kontaktirao s mojom prijateljicom Laurom Poitras.

Laura je poznata novinarka i autorica vrlo neugodnih dokumentaraca o Americi nakon 11. rujna – od Iraka do Guantanama. Ako je kome trebao odvjetnik, njoj je.

– Laura mi se javila i rekla da je primila anonimne poruke od nekoga tko je tvrdio da je visokopozicionirani zaposlenik tajnih službi i da joj želi predati iznimno važne podatke te da se želi s njom naći u Hong Kongu. Moglo je biti da joj netko podmeće – govori Wizner.

Pošiljatelj se identificirao samo kao "Građanin četiri". Upitan kasnije zašto se tako potpisao, Snowden je rekao: "Nisam ni prvi koji radi ovakve stvari, a ni posljednji". Ni Laura nije znala ime dok se nisu sreli. On je s Havaja, gdje je radio za privatnu tvrtku za obradu podataka koja je pak bila kooperant Središnje sigurnosne agencije (NSA), zrakoplovom je stigao u Hong Kong. U hotelskoj sobi je kroz nekoliko dana predao Lauri i novinaru Guardiana Glennu Greenwaldu zastrašujuću bazu podataka o masovnom nadzoru građana te stranih političara, među kojima je i njemačka kancelarka Angela Merkel. Dvije godine kasnije, pitamo Wiznera kako procjenjuje Snowdenov potez.

– Snowden je učinio nevjerojatno veliku stvar. Do njegova otkrića nismo imali nikakve dokaze da NSA neovlašteno prikuplja podatke o građanima iako se o tome govorilo. Deset sam godina neuspješno pokušavao istjerati slučajeve u kojima su ljudi tvrdili da su im tako prekršena ljudska prava. Nismo prešli ni prag sudnice. Ni jedan jedini sud nije htio prihvatiti slučaj. Rekli bi nam: Dajte nam dokaze. Bez njih, nemate zakonsko uporište tužbe – govori.

Zakonske osnove za tužbe

Kao Kvaka 22, dodajemo. Podaci su tajni, nedostupni i zaštićeni, a bez njih nema suđenja. A ako ih ipak pribaviš, ne smiješ ih predočiti na sudu.

– Točno. Prva stvar koju me Snowden upitao kad smo se prvi put čuli bila je: Imamo li sad zakonske osnove za tužbe? O, kako ne bismo. Prvi dokument koji je predao Greenwaldu bilo je o tome da je telekomunikacijski div Verizon predao NSA-u metapodatke (podaci o podacima, primjerice, e-mail adrese na koje su korisnici slali mailove, imena stranica koje su posjećivali) o milijunima korisnika. I mi smo bili njihovi korisnici. I sad smo dobili ulaznicu za federalni sud. Godinama smo lupali glavom o zid, a sad zida više nije bilo! Već je nekoliko federalnih sudova presudilo protiv NSA-a u slučajevima kršenja ljudskih prava. Snowdenova je jedina briga bila hoće li javnost shvatiti to što im govori ili uzalud riskira slobodu. Nije se bojao ničega drugog – kaže Wizner. Strahovi su se pokazali neopravdanima. Javnost je shvatila i reagirala.

I Obama je priznao

– Cijela se paradigma promijenila. Pod pritiskom javnosti slomila se i vlast. I predsjednik Obama je priznao da su neki programi nadzora neovlašteni i ilegalni – govori.

– No sve to – apsurdno – ipak ne abolira Snowdena. On i dalje živi u Rusiji koja mu je pružila azil i zasad se sigurno neće vraćati u SAD – odlučan je Wizner.

– Ne bi imao pravedno suđenje. Snowden je optužen po Zakonu o špijunaži iz 1917., iz ratnog doba. Prema njemu, svi koji odaju zaštićene podatke su izdajnici. Snowden je izjednačen s nekim tko je prodao tajne podatke neprijatelju i kazne su rigorozne. Njega se ne gleda kao na zviždača koji je upozorio da država krši zakone. Ponavljam, on čak nije ni objavio dokumente, on ih je predao novinarima da ih obrade, da uklone iz njih bilo što bi moglo ugroziti nečiju sigurnost. No da se Snowden pojavi na sudu, apsolutno ništa od ovog što sam nabrojio ne bi se smjelo ni spomenuti. Ni to da je predsjednik Obama priznao da je država protuzakonito prisluškivala građane, ni da su neki sudovi već presudili protiv NSA-a. Amerika političkim zviždačima sudi kao izdajicama domovine. Nadam se da će s vremenom shvatiti da njegov čin nije protiv domovine, već naprotiv, domoljubni čin. Po istom zakonu gonjen je Daniel Ellsberg, koji je The New York Timesu dostavio tzv. Pentagonske dokumente o skrivenoj ulozi SAD-a u Vijetnamu. Trebalo je 40 godina da ga rehabilitiraju. Nadam se da Snowden neće čekati tako dugo – ističe.

No iako Wizner kaže da je javnost uz Snowdena, to je možda preoptimistična tvrdnja. Dio javnosti je ipak kritičan, a jedan od argumenata je taj da nas takav nadzor štiti od terorističkih napada. Nakon 11. rujna i napada na New York, "sprječavanje terorizma" postao je neprijeporan argument i najjači adut primjenjiv na sve situacije, protiv kojega zabrinuta javnost ili pojedinci teško mogu i progurati teze da ga se nekada zloupotrebljava. Pa koliko je, prema američkim vlastima, terorističkih urota otkriveno masovnim nadzorom?

– Prije nekog vremena tvrdili su da su razotkrili i spriječili 54 teroristička napada. Pa se broj smanjivao. I na kraju je ispalo da je otkrivena samo jedna teroristička ugroza. Koja? Useljenik iz Somalije, inače vozač taksija, poslao je iz SAD-a 8500 dolara militantnoj skupini Al-Shabaab – ne bez cinizma govori Wizner.

– Nitko nije protiv nadzora. Nije ni Snowden. Ta on je radio devet godina kao špijun! I bio je dobar u svom poslu. Ali i on smatra da nadzor mora biti precizan, usmjeren tamo gdje ima sumnje i pravno potkrijepljen, a ne bez diskriminacije kao što je danas. "Nadziri sve, skupljaj podatke o svima pa ćemo vidjeti hoćemo li ih ikada iskoristiti." Zašto ih skupljaju? Zato što mogu, zato što im tehnologija to omogućuje. Ali i zbog industrijske špijunaže. Da, nemojte se zavaravati, sve države svijeta jako rade na tome. No nema dokaza da masovni nadzor pomaže u borbi protiv terorizma. Štoviše, katkad je kontraproduktivan. Toliko je tih podataka i toliko puta su odlučili slijediti krivi trag. Previše se oslanjaju na podatke da je i FBI prestao raditi detektivski posao, poput infiltracije u sumnjive skupine. Najviše urota je spriječeno ne kad su provukli neki algoritam kroz baze podataka i tako stvorili zaključak tko bi mogao biti sumnjiv, već kad su izašli na teren i tradicionalnim policijskim metodama obradili slučaj – objašnjava Wizner.

Je li uopće realno razmišljati o punoj privatnosti i slobodi? Većina ljudi zna da živi u panoptikonu nadzornih kamera, praćenja internetskih aktivnosti... I nije li paranoično stalno se osvrtati tko nas gleda i sluša? Argument većine ljudi je taj da ne rade ništa protuzakonito.

– Ljudi nisu do kraja svjesni što se događa jer rezultati nadzora, kao i nadzor, nisu vidljivi. Prije, u totalitarnim društvima, znali biste da vas netko prati jer bi ispred kuće bio parkiran crni automobil. Ako biste rekli nešto sumnjivo, došli bi po vas i odveli na ispitivanje. Posljedice nadzora bile su vidljive. U Americi se sada vodi debata o dronovima. Većina ljudi se osjeća nelagodno kad zna da im iznad kuće leti neko čudo koje snima. A što je s prikupljanjem elektroničke komunikacije? Iz nekoliko metapodataka – e-mail adresa, lokacije, naziva stranice koju ste posjetili, čak ne iz sadržaja – rekonstruiraju cijeli vaš život.

Prije nas je od masovnog nadzora tajnih službi štitio trošak, a ne zakon – ako je država željela doznati nešto o nekome, morali su platiti agenta koji bi mu stalno visio za vratom. Stasi, tajna policija DR Njemačke, imala je 90 tisuća agenata i 200.000 doušnika. Tehnologija je cijenu nadzora smanjila na minimum – agent sjedi za kompjutorom i u realnom vremenu, pritiskom na tipku, zna gdje živite, s kim se družite, gdje se molite i s kime spavate. Tajnim službama jeftinije je pohranjivati sve podatke o građanima nego ih obrisati. Prije 30-ak godina cijena čuvanja iznosila je za 1 GB podataka oko 100 tisuća dolara, a sada je 10 centi. Sjede i izmišljaju nove algoritme za pretraživanje baze podataka. A što kad krivo povežu točkice? Tko građane štiti? – niže upozorenja.

No ne staje na njima i ocrtava crni scenarij reperkusije nadzora ako se ne natjera država da transparentno provodi zakone.

Kafkijansko društvo

– Ne treba nas zabrinjavati Veliki, već Mali brat. Podatke o građanima tajne službe mogu jednog dana, ako već nisu, ustupiti policiji. Tad će svaki policajac na mobitelu imati apsolutno sve informacije o nekome i moći će ih koristiti kako želi, a sve pod objašnjenjem da je želio spriječiti zločin, kao što danas govore da tim podacima navodno sprječavaju terorističke napade, za što ne postoje dokazi.

Tako otvaramo Pandorinu kutiju – kaže Wizner i dodaje: – Ne, bojim se da je krivo kad ljudi kažu da živimo ili da ćemo živjeti u orwellovskom društvu. Živjet ćemo u kafkijanskom svijetu. Optužit će nas za nešto, a nećemo znati ni za što niti ćemo imati načina da dokažemo da su u krivu.

>>Radije ću pristati na zatvor nego na nametanje granica mojoj intelektualnoj slobodi

>>Edward Snowden dobio alternativnu Nobelovu nagradu

>>Snowden: Nije točno da sam bio niskorangirani analitičar. Uvježbavali su me za špijuna