Socijaldemokrat Sanader

Bar treći ili četvrti put, prema priručnoj novinskoj evidenciji, premijer Ivo Sanader verbalno staje u zaštitu imaginarnog hrvatskog četrdesetpetogodišnjaka, koji bi zbog posljedica globalizacije mogao ostati bez posla.

Obraćajući se poslodavcima koji su ovaj tjedan organizirali pritisak na porezno rasterećenje i novu rundu fleksibilizacije tržišta rada, Sanader je tu frontu odbio tvrdnjom kako “nije sve u profitu i ne možemo profit staviti iznad čovjeka”. Čovjek bi pomislio da je aktualni premijer zamijenio mjesto s kakvim liderom socijaldemokratske stranke. Ili da u najmanju ruku, stajući uz interese rada, a nasuprot interesima kapitala, kreće ususret biračima ljevice.

Posrijedi je ipak nešto drugo. Nijedan moderni europski premijer, bez obzira na to zastupa li ljeviju ili desnu opciju, više si ne može dopustiti zatvaranje očiju pred onim negativnim posljedicama globalizacije, koje svakodnevno pritišću na rashode državne blagajne. Retorika britanskog premijera Blaira, na primjer, vrlo je podudarna s ovom Sanaderovom iako oni funkcioniraju u različitim političkim i socijalnim okruženjima.

Aktualni šef Vlade i generacijski je blizak godištu koje je na današnjem tržištu rada često obespravljeno i bez izbora. O tome je, napomenuvši da je i sam prešao pedesetu, potkraj prošle godine govorio auditoriju na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu. Naposljetku, inicijativa poslodavaca tempirana u predizbornoj godini nije mogla završiti drukčije osim, uz više ili manje pristojnu, odbijenicu.

Zašto su ipak izašli sa zahtjevom za smanjenje poreznih stopa i pojednostavnjenje poreznog sustava? Za razliku od političara, poslodavci su svaki dan suočeni sa zahtjevom da povećaju konkuretnost svojih proizvoda i usluga. Iako je popravljan prošle godine, hrvatski porezni sustav ostao je kompliciran, a porezna presija prevelika, što državnim financijašima često govore i stručnjaci MMF-a. Kad poslodavci predlažu da se sadašnja harmonika od četiri porezne stope suzi na dvije, uz povećanje neoporezive osnovice, za to imaju argumente.

Najviša stopa kojom se oporezuje plaća iznosi 45 posto, a donosi samo 0,9 posto prihoda od oporezivanja dohotka. Oni koji su u tom najvišem poreznom razredu, znaju načine kako izbjeći velik porez, a namiriti se na druge načine. U pojednostavnjenom poreznom sustavu bilo bi manje stopa, ali i manje izuzetaka, čime bi se otvorila mogućnost da se porezne škare opuste nad najnižim primanjima. Prijedlog poslodavaca, dakle, nije sračunat samo na povećanje njihova profita, ali u ovom momentu neće uhvatiti korijen.

Na prvom je mjestu notorni razlog: vlade u pravilu ne ulaze u porezne reforme pri kraju, nego na početku mandata. Drugo, teško je zamisliti da bi Vlada mogla ukinuti porezne olakšice za područja posebne državne skrbi iako se ne čuje o tome koliko su doista potaknule ravnomjerniji razvoj. Treće, kad je ministar financija posljednji put pokušao ukinuti olakšice za grau0111ane na temelju kojih stječu pravo na povrat poreza, susreo se s golemim otporom. I četvrto, iako prihodi države od poreza i doprinosa relativno brzo rastu, rashodi za zdravstvo i mirovine veći su oko 17 milijardi od prikupljenih doprinosa. K tome, država se neće lako riješiti zahtjeva takozvanih novih umirovljenika, koji su zakinuti u odnosu na stare.

Postoje, dakle, sasvim objektivni argumenti koje Vlada može suprotstaviti poslodavcima iako će njihovu snagu umanjivati potezi poput najnovijeg: čim se došlo do kakvog-takvog povećanja proračunskih prihoda, država izlazi s planom o zapošljavanju oko četiri tisuće novih činovnika.