Socijalna država opstat će u Njemačkoj, Austriji, Skandinaviji i Beneluksu

Savez njemačkih gradova i općina traži preispitivanje njemačkog sustava socijalne pomoći. Njemačka trenutačno financira više od 160 različitih socijalnih potpora za koje godišnje izdvaja više od 100 milijardi eura. Direktor Saveza njemačkih gradova i općina Gerd Landsberg kazao je da je to neodrživo i da se u Njemačkoj razvila neka vrsta “puni kasko” mentaliteta u kojem se od države očekuje da svugdje i u svakom trenutku rješava svaki individualni problem. Smatra da u budućnosti više neće biti moguće ispuniti sve ono što siromašniji građani očekuju od države: od plaćanja stana i obrazovanja do slobodnog vremena te da se broj socijalnih usluga treba smanjiti... Istaknuo je da država može podijeliti samo ono što ubere od poreza od građana, inače će u budućnosti socijalni sustav doći u pitanje.

Prijedlog Saveza njemačkih gradova i općina nameće pitanje što će biti sa socijalnom državom u EU, osobito u nerazvijenim članicama poput Hrvatske, ako se u jednoj bogatoj Njemačkoj traži smanjenje socijalnih usluga. U kojim će državama EU socijalna država opstati, odnosno omogućavati svojim građanima neovisno o tome jesu li bogati ili siromašni obrazovanje i liječenje pod jednakim uvjetima, pristojan život od mirovina, posebnu skrb o djeci te pristup stalnom dobro plaćenom poslu od kojeg obitelji mogu živjeti, a ne preživljavati? Jasno je, nažalost, da u Hrvatskoj socijalna država u ovom smislu ne funkcionira. Ugledni politolog, profesor Tihomir Cipek, dobro upućen u zbivanja u Njemačkoj smatra da zahtjev Saveza njemačkih gradova i općina ne znači odustajanje od socijalne države, nego ovu inicijativu doživljava kao način da se urede socijalna davanja koja se preklapaju na lokalnoj i državnoj razini.

U Njemačkoj postoji 100-tinjak načina na koji možete dobivati socijalne dodatke. Nije to prijedlog koji ide za ugrožavanjem socijalno-tržišnog društva, nego za tim da se sustav socijalne skrbi uredi na jedinstven način, da nema preklapanja i dvostrukog dobivanja socijalne pomoći na lokalnoj i državnoj razini. Upućuju na to i komentari u njemačkim novinama da sustav socijalne skrbi u administrativnom smislu treba biti efikasniji. Neće Njemačka odustati od socijalne države, izdvajanja za socijalnu skrb u Njemačkoj rastu i zbog demografskih trendova jer je sve veći broj starijih za čije mirovine i socijalnu skrb treba izdvajati više. Njemačka stalno uvozi njegovatelje, izuzetno traženo zanimanje, i jasno je da ne odustaje od skrbi za starije građane. Na političkoj razini SPD i Zeleni imaju socijalnu osjetljivost, a i nova predsjednica CDU-a Kramp-Karrenbauer poznata je po socijalnoj osjetljivosti – ističe Cipek.

Skupa integracija

Ni EU ne ide za dokidanjem socijalno-tržišnog društva, ali velike su razlike između razvijenih i nerazvijenih članica. Nedohvatljive. Iako živimo u vremenu gdje staro umire, a ne znamo što se novo rađa, kad je u pitanju budućnost socijalne države Cipek ne sumnja u kojim će se državama ona održati.

– U jezgru Europe, zemljama Beneluksa, Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, skandinavskim zemljama socijalna država će i dalje postojati. Najugroženiji je jugoistok Europe gdje socijalna država nikad u pravom smislu nije ni zaživjela. Na jugu Europe, u Italiji, Španjolskoj, Portugalu socijalna država se nekako drži, a u nas nikad nije u pravom smislu ni zaživjela – govori Cipek. U sličnoj situaciji kao mi su i Bugari, Rumunji, Grci, zapadni Balkan. Da bi se održala socijalna država, napominje, nužne su četiri stvari, a prva su demografski trendovi.

– Bez međugeneracijske solidarnosti, bez mladih koji plaćaju doprinose za starije socijalna država nije moguća, a znamo kakvi su naši demografski trendovi. Njemačka udruga poslodavaca smatra da im treba pola milijuna radnika godišnje, a integracija radnika koji dolaze iz neeuropskog kulturnog kruga je tri i pol puta skuplja od integracije radnika s jugoistoka Europe. Dok će Njemačkoj trebati radnika, zna se da će ih prvenstveno uzimati iz jugoistočne Europe. Drugo, nema socijalne države bez industrijske proizvodnje. Države koje imaju snažnu industriju jačaju socijalnu državu. Za socijalnu državu važan je i obrazovni sustav i ako je kvalitetno postavljen, razvija solidarnost i suradnju jer se djecu uči da nisu u školi samo radi sebe nego i radi druge djece, da trebaju biti solidarni, a ne samo se natjecati.

Nažalost, kod nas se krenulo u trend kompeticije i misli se da je školstvo bolje što je više natjecateljsko, što je netočno. Reforma obrazovnog sustava, čini mi se, ide za tim da još više uništi tu solidarnost među đacima umjesto da ju potiče. Školstvo u kojem se razvija solidarnost važno je i za tržište rada jer proizvodna snaga rada raste ako ljudi surađuju, a ne ako svatko radi sam za sebe. Četvrta stvar bitna za socijalnu državu je socijalna i ekonomska politika države koja može omogućiti dobru socijalnu skrb građanima. Mi smo u svemu tome loši, imamo veliku demografsku krizu, industrijska proizvodnja nam stagnira, veliki pogoni polako nestaju, obrazovna reforma ide u pogrešnom smjeru – ističe Cipek.

Država, dodaje, nije osvijestila svoju funkciju u socijalnoj, zdravstvenoj, ekonomskoj, demografskoj i poreznoj politici koje su sve međusobno povezane. U EU 90% djece ide u vrtić, u nas tek 75%, a u najsiromašnijim županijama poput Brodsko-posavske tek 20-ak posto djece ide u vrtić. Po izdvajanjima za djecu i obitelj na dnu smo Europe, napominje, dodajući da su samo Bugarska i Rumunjska lošije od nas. Mi nikad nismo ni uspjeli izgraditi jasnu socijalnu državu, a u javnosti se stvara pogrešna predodžba da imamo gomilu lijenih ljudi koji žive od socijalne pomoći. Sve razvijene države EU imaju minimalnu plaću, a kod nas dobar dio javnosti osporava pravo na minimalnu plaću – kaže.

Osviješteni Francuzi

Zato socijalna država, za razliku od naše, funkcionira i funkcionirat će i dalje u Austriji, Njemačkoj, skandinavskim i zemljama Beneluksa, u sustavima gdje postoji korporativna suradnja između poslodavaca, sindikata i državnih institucija. Premda Francuska u proces pregovaranja između države i poslodavaca uključuje sindikate naknadno prije izbijanja konflikta, u Francuskoj se tradicija socijalnih davanja i socijalne države poštuje, ističe Cipek. Francuzi su snažno socijalno osviješteni što se vidjelo i po nedavnom neuspjehu Macronove politike. U razvijenim državama EU, govori, poduzetnici razumiju da nema napretka ni zarade bez suradnje radnika i poslodavaca, što ih razlikuje od većine naših. Cipek, koji je recenzirao knjigu Tade Jurića o iseljavanju Hrvata u Njemačku, ističe da su naši radnici zadovoljni u Njemačkoj upravo socijalnim servisima, zdravstvenom skrbi, obrazovnim sustavom i poslodavcima koji se odnose s poštovanjem prema njima.

– Njemačka nastoji zaštititi socijalnu državu i drži ravnotežu između rada i kapitala – zaključuje Cipek. No, to ne znači da će Nijemci dopustiti da ih se izrabljuje. Vidi se to i po useljeničkom zakonu koji treba stupiti na snagu početkom 2020. a uz koji su išle popratne izjave vodećih političara da neće dopustiti useljavanje onih koji misle biti na teret njemačkog socijalnog sustava, nego radnika koji će raditi i integrirati se u njemačko društvo. Jedan od najvećih svjetskih teoretičara socijalne države, danski sociolog Gøsta Esping-Andersen, svojedobno je rekao da je pogrešno zagovarati privatizaciju socijalne države ili teret o skrbi za starije i djecu prebacivati na obitelj jer je južna Europa primjer da je posljedica tog “familijarizma” pogoršanje usklađenosti između obiteljskih odgovornosti i zaposlenosti žena pa zato slabe sposobnosti obitelji da se bori protiv siromaštva.

Upozorio je da je najbolje jamstvo socijalne zaštite pristup građana plaćenom radu, investiranje u djecu i mlade i jednaka zaposlenost žena i muškaraca. I profesor socijalne politike Zdenko Babić smatra da će socijalna država u Europi preživjeti iako su reforme kontinuirane. Drži mogućim da će doći do restrikcija u segmentu socijalnih naknada i da negativni demografski trendovi sa starenjem stanovništva na srednji rok stavljaju pritisak na rast socijalnih izdataka

– Dugoročno, u pojedinim EU zemljama koje bilježe snažnu emigraciju u razvijenije EU članice moglo bi doći do problema s održivosti pojedinih socijalnih programa ako se nedostatak radnika ne nadomjesti ciljanom imigrantskom populacijom i ne dođe do poboljšanja demografskih trendova u duljem roku – kaže Babić. Za razliku od Njemačke u Hrvatskoj politika nije ni osvijestila težinu problema. Govoriti o socijalnoj državi i održivom mirovinskom, zdravstvenom i obrazovnom sustavu bez mladih, u zemlji slabe zaposlenosti zvuči kao tlapnja.