Kad se spoji nekompetencija političara, doda malo ideologije i politikantstva, to na terenu rezultira katastrofom, poput one, svakim danom sve razvidnije u slučaju ratifikacije sporazuma Tuđman-Izetbegović potpisanog 1999. u Sarajevu. “Teren” je granica između RH i BiH, a nekompetentni politikanti su oni predstavnici Hrvatske koji su, ne samo od 1999. do 2005. godine nego od sredine prošlog stoljeća, dakle od doba Nove Jugoslavije dosad, svojim nerazumnim odlukama uporno smanjivali teritorij RH. Dok još traju političke razmirice o ratifikaciji ugovora o toj granici, hrvatska akademska zajednica postupa znanstveno i otkriva nove, nevjerojatne činjenice o “korekcijama” hrvatske granice prema BiH. Točnije, radi se o trudu tek nekolicine uglednih eksperata, koji su prije mjesec dana dovršili projekt “preklapanja” sadašnjih hrvatskih granica s onim AVNOJ-skim, dakle granicama koje su gotovo identične onim austrougarskim i kartama koje je koristio Vojno-geografski institut iz Beograda. Rezultat analize je nevjerojatan: Analiza odstupanja državne granice RH, predočene uz sporazum Tuđman-Izetbegović kaže da se ona ne poklapa sa “stvarnim” granicama na čak 84 područja.
Ipak na štetu Hrvatske
Na štetu Hrvatske 39 je odstupanja, a na korist našeg teritorija na 45 mjesta. No, te brojke kriju, za Hrvatsku teškoprobavljivu istinu – ukupno je RH izgubila 45,508 četvornih kilometara svog teritorija, a dobila samo 1,7 četvornih kilometara. Dakle, Hrvatska je u raznim graničnim korekcijama prema BiH izgubila ukupno 43,373 četvornih kilometara svog (kopnenog) teritorija! Najveći su gubici poslije 1945. kada RH ostaje prikraćena za tridesetak četvornih km samo na jednom mjestu, Zavalju kod Bihaća (Zbog “saobraćajno-ekonomskog gledišta”). Ostalo su manje korekcije, uključivo i one koje su rezultat rada Međudržavnog diplomatskog povjerenstva za državnu granicu između BiH i RH od 1999. do 2005. godine.
Cilj te znanstvene analize bio je što je moguće preciznija identifikacija odstupanja državne granice prema sporazumu Tuđman-Izetbegović u odnosu na granicu kako je ucrtana na austrougarskim topografskim kartama mjerila 1:75000 izdanja s kraja 19. stoljeća. Provedena je korištenjem precizne GIS tehnologije preklapanjem austrougarskih karata preko topografskih karata 1:25000 i 1:50000 izdanja VGI (Beograd) iz 70-ih godina 20. stoljeća. Točnost preklapanja tih austrougarskih specijalki sa specijalkama JNA je u granicama od plus-minus 75 metara. Ta analiza dokazuje da su granice Hrvatske prema BiH korigirane u odnosu na one stare više stoljeća, koje su utvrđene još u srazu s Otomanskim Imperijem. Moglo bi se parafrazirati i reći da su se politički predstavnici Hrvatske u zadnjih šezdesetak godina držali parole “Hrvatska šaptom pade”.
Predstavnici aktualne hrvatske politike, naprotiv u argumentiranju stava kako RH treba ratificirati sporazum iz 1999. čak izjavljuju:
– Ugovor potvrđuje nalaze Badinterove komisije i sadrži 85 karata. Izrada detaljne granične dokumentacije radila se od 1999. do 2005. godine kada je zajedničko povjerenstvo potvrdilo tu graničnu dokumentaciju. Tek je 2005. godine dakle ugovor bio spreman za pokretanje postupka potvrđivanja s obje strane, te su utvrdili kako je u finom poravnanju nekoliko kilometara više pripalo RH – rekla je nedavno u Gradskom vijeću Dubrovnika zamjenica ministrice vanjskih poslova Andrea Metelko-Zgombić, koja uporno pokušava smiriti uzbuđeni puk na jugu Hrvatske i pripremiti javnost za ratifikaciju sporazuma koju aktualna vlast ipak planira staviti na dnevni red Sabora.
Nije bilo kontinuiteta
Andrea Metelko-Zgombić u toj izjavi rekla je, dakle, dvije netočnosti: da su u pregovorima poštovane Badinterove granice (AVNOJ-ske) te da je u finom poravnanju RH čak u plusu. Činjenica jest da je u pregovore povjerenstava 1999. Hrvatska ušla već osakaćena za 40-ak četvornih kilometara u odnosu na “Badinterovu granicu”. Za gđu Metelko ne može se reći da je slabo informirana, naprotiv i ona je bila članica hrvatskog dijela državno-diplomatskog povjerenstva koje je 2005. u Sarajevu dovršilo šestgodišnji posao određivanja granice između RH i BiH. Povjerenstvo je s hrvatske strane vodio Hido Biščević, a s BiH strane Zoran Tegeltija. Šteta je što hrvatski eksperti tu analizu nisu napravili još prije desetak godina, jer bi se saznalo da su granične korekcije, uglavnom na štetu RH već učinjene kod Jasenovca, Zavalja, Kestenovca, Martin Broda, Begluka, Lišanjskog vrha, Ponte Kleka. Manja su odstupanja utvrđena i kod Dubice, Dvora na Uni, Bosanskog Novog, Trgovske gore, Bojne, Cetingrada, Rakovice, Crnih potoka, Kostajnice, Dinare, Jankovog brda, Runjinih staja, Međine, Aržana, Imotskog, Gorice, Vrgorca, Metkovića, Stona, Slanog, Dubrovnika, Cavtata, Konavla i Vitaljine.
Hrvatski dio međudržavnog diplomatskog povjerenstva stalno je kroz godine mijenjao sastav. Za razliku od BiH strane, koja je očito pazila da sačuva kontinuitet pa su neki od njezinih članova odradili posao od početka do kraja. U Hrvatskoj to nije bio popularan posao pa su od njega mnogi bježali, a politički predstavnici gledali su da što prije “zbrišu” s tog posla.
Prijevare i zablude
Sve je počeo 1999. godine. Sad već “ozloglašenog” Željka Dobranovića, bivšeg savjetnika predsjednika Franje Tuđmana, svi kritičari ratifikacije smatraju najodgovornijim za “prijevare i zablude” oko granice kod Neuma i gubitka poluotoka Klek te dvaju škoja u Malostonskom zaljevu. Dobranoviću ne ide u prilog ni zadnja vijest o njemu, koja dolazi sa zagrebačkog županijskog suda: “Željko Dobranović poticao je Danijela Ivina, tadašnjeg predsjednika Nadzornog odbora Geotehnike, da mu ispod tržišne cijene proda stan od 83 kvadrata na Horvaćanskoj.” D. Ivin je, naime, bivši šef HHO-a, a Dobranović, u vrijeme nedjela (2001.) predstojnik ureda Stjepana Mesića i umirovljeni brigadni general HV-a. Dobranović je osuđen nepravomoćno “zbog poticanja na zloporabu položaja i ovlasti i osuđen na godinu dana zatvora”. Nakon Dobranovića na čelo hrvatskog dijela povjerenstva dolaze Svjetlan Berković, Gordan Bakota pa Hido Biščević, redom visokokotirajući hrvatski diplomati. U zadnjem sastavu, koji i potpisuje konačnu verziju hrvatsko-BiH granice, koji vodi Biščević, nalaze se i Marina Jurić Matečić, Stipica Kuna, Mirko Alilović, Igor Maly, Matija Salaj, Andreja Metelko-Zgombić, Jasmina Kovačević-Čavlović, Vjekoslav Majić, Franjo Varga, Mario Zeljko, Melita Žižanović-Dakić, Darko Mlinarić i Dunja Jevak. Nakon sjednice u Sarajevu, 24. ožujka 2005. godine, objavljena je izjava koju potpisuju Z. Tegeltija uime BiH te H. Bišćević uime RH. Zaključuju da je potpuno prihvaćen izvještaj i dokumentacija koja identificira granične crte između BiH i RH. Povjerenstvo verificira i Opis državne granice kao i “Podjelu državne granice na sektore”.
“Na osnovi verificiranih dokumenata stvoreni su uvjeti za upućivanje ugovora o granici između BiH i RH u proceduru ratifikacije u parlamentima dviju zemalja,” stoji u zajedničkom dokumentu. I to je to, kao što voli reći naš aktualni premijer Zoran Milanović. I bi učinjeno. Koliki je bio udio struke u radu našeg povjerenstva, s obzirom na to da povjerenstvo s hrvatske strane uglavnom čine niži državni službenici (a ne ugledni eksperti, kako voli reći gđa Metelko-Zgombić). Naprotiv, u našem povjerenstvu bila su samo dva eksperta geodeta, Mirko Alilović i Franjo Varga. Alilović kaže da su imali postavljene okvire u radu – a to je da su isključivo koristili katastarske izmjere pri određivanju graničnih linija. Dakle i one za koje sada hrvatski eksperti i autori (Stjepan Ćosić, Niko Kapetanić i Nenad Vekarić) knjige “Prijevara ili zabluda?” tvrde da su falsificirani s BiH strane sedamdesetih godina prošlog stoljeća (vrh poluotoka Klek i Mali i Veliki škoj). Alilović kaže da politički dio ekipe hrvatskog povjerenstva nije “pritiskao” i utjecao na njihov rad, no iz njegova svjedočenja o rješavanju granice na vrhu Plješivice, iznad Bihaća, otprilike je jasno kako su donesene neke odluke. Problem je bio zahtjev BiH da preuzme dio teritorija na vrhu Plješivice zbog svog repetitora. Komplikacije su nastale kada su hrvatski geodeti dokazali da je riječ o nespornom hrvatskom teritoriju.
– Zatražena je stanka, a nakon nje predsjednici povjerenstava Tegetlija i Bišćević samo su nas obavijestili da je zaključeno da posebna skupina (MSS) “pripremi izmjenu protezanja granice na tom lokalitetu, tako da antenski stup na južnoj strani pripadne BiH...” Alilović kaže da su članovi povjerenstva imali ovlasti korigirati granične crte do 200 metara pa su to i činili, “peglajući” nelogičnosti, u slučajevima da granica presijeca stambene objekte, oranice...
– O škojima nikada nismo razgovarali dok sam ja bio u komisiji – kaže Alilović, s obzirom na to da je u ugovoru već pisalo da “granica (u Malostonskom zaljevu) ide po principu sredine.” – Tu se nema što dirati – bilo je poručeno našim geodetima. Još jedan od sudionika sastanaka povjerenstva potvrđuje kako se unutar naše delegacije pričalo da je sugestija službenog Zagreba bila da se ne “prčka” po pravilu sredine u Malostonskom zaljevu, s obzirom na to da će “nam to koristiti kod rješavanja problema u Piranskom zaljevu.” Ako je to točno, još jedan razlog da se naši eksperti uhvate za glavu, jer nekompetencija naših političara ovdje je neviđena, s obzirom na to da se problem Piranskog zaljeva i morska granica kod Neuma principijelno jako razlikuju. U biti, jasno je da su naši geodeti, zapravo već dobili ucrtane “kote” i nisu imali manevarskog prostora.
Još je za Hrvatsku “strašnije” svjedočenje dipl. ing. geodezije Željka Obradovića, koji je još od 1996. pa sve do 2005. zastupao BiH stranu u pregovorima oko granica s RH. Obradović je sada direktor Federalne Geodetske uprave u Sarajevu. U TV emisiji “Reflex”, koju na sarajevskom OBN-u uređuje prof. Nino Raspudić, prije nekoliko dana okupilo se zanimljivo društvo – Obradović, Stjepan Ćosić donedavni ravnatelj Državnog povijesnog arhiva RH i koautor knjige o prijevari kod Neuma, te Ševal Kovačević i Ibrahim Bušatlija, čelni ljudi slikovitog “Pomorskog društva BiH”, koji zahtijevaju morski koridor dužine 65 milja, širine 1 milje koji bi izlazio kod Visa i spajao BiH s Italijom!?
Spustiti lopticu na zemlju
Ono što je izjavio Obradović šokirat će hrvatsku javnost. On je već prije potvrdio da članovi hrvatskog povjerenstva, u svih 6 godina rada nisu “nikada spomenuli mogući falsifikat u katastru vezano za poluotok Klek i Malostonski zaljev.” A u TV emisiji bio je još jasniji; U BiH znaju i priznaju činjenicu da Hrvatska nikada nije stavila potpis na “izmještanje” vrha poluotoka Klek u BiH. – Točno, vrh poluotoka Klek otišao je u BiH bez pristanka hrvatske strane, to jest činjenica, ali je isto tako točno da nitko s hrvatske strane nije tada, što je mogao, uputio nikakav priziv, žalbu, zahtjev za korekcijom sporne granice. Nakon ‘78. u elaboratu katastarske općine Neum to je područje ostalo zabilježeno u BiH i od tada je za nas to zakon – kaže Obradović.
Govoreći, pak, o pripadnosti Malog i Velikog škoja, potvrđuje da je ovdje riječ o spornoj granici, s obzirom na to da su škoji upisani u neumskom katastru, ali BiH strana zna da su 1991. isto tako bili upisani i u katastru Dube Stonske. Dakle, pripadali su i RH. I ovdje počinje nevjerojatan zaplet. Svi su, dakle, znali da su škoji u najmanju ruku upitni, no hrvatska strana sama predlaže (1999.) da će njezini eksperti ponuditi rješenje morske granice s obzirom na to da RH ima mjerodavni institut (Hidrografski institut u Splitu). Taj je institut sačinio prijedlog morske granice (poslije se ispostavilo prema naredbi hrvatske politike), u kojima RH daje u vlasništvo škoje BiH kao i pripadajuće more. Niti Obradović ne može skriti ironiju s obzirom na to da su, kako potvrđuje, “Hrvati dali BiH škoje i na čuđenje BiH delegacije.”
No, Obradović je racionalan stručnjak i stalo mu je da se “loptica spusti na zemlju.” Predlaže tri varijante rješavanja dramatične situacije između dviju država. Ratificirati sporazum, za što, kaže, realno nema šansi jer predloženi ugovor neće izglasati ni Sabor RH, ni Skupština BiH. Druga je varijanta odgoditi ratifikaciju nekoliko mjeseci, koliko bi stručnjacima trebalo da riješe sporne točke. Treći njegov prijedlog rješenja je gotovo savršen. Predlaže tzv. “skandinavski model” da parlamenti dviju država ratificiraju nesporni dio granica, a da se potom dalje, smireno, razgovara o spornim dijelovima. Obradović se slaže da bi bilo šteta baciti u vodu kompletan rad povjerenstava s obzirom na to da su oni utvrdili 1001 kilometar granične linije, a da je od toga sada sporna jedna, eventualno dvije lokacije.
“Uzmemo li u obzir da je sporna granica kod Neuma (5,2 km) te (Republici Srpskoj) ona na Uni kod Hrvatske Kostajnice (4,5 km), to znači da je neupitno 99 posto zajedničke granice pa onda treba ratificirati 99 posto granice, a o preostalih 1 posto možemo na miru,” predlaže Obradović. Ima li tko bolji prijedlog?
>> Slučaj "škoji": Ne trguje se ni kamičcima!
>> 'Sporno područje je Hrvatsko jer su važeće granice od 25. 6. 1991.'
Ne čudim se s obzirom kakve "rodoljube" imamo na vlasti.