Sol za Mladićev rep

Za posjeta srbijanskog predsjednika Kninu dogovoreno je da ulice toga grada neće biti okićene srpskim zastavama. Tako je mimoiđen uobičajeni protokol koji vrijedi za posjeta predsjednika neke države. Osim da će se Boris Tadić sastati s našim predsjednikom Stipom Mesićem, zna se i tko će još kninskom sastanku pribivati, kuda će se poslije ići, kojim putem, u koliko sati, gdje će se ručati i što će se jesti. No ne zna se hoće li dvojica predsjednika u sigurno dogovorenom razgovoru “o stanju u regiji” razgovarati i o nekadašnjem kninskom stanovniku, JNA zapovjedniku, potom glavnom “đeneralu” srpske vojske u BiH, a već dugo odbjeglom u hajdučiju – Ratku Mladiću. Ne zna se hoće li možda biti dogovoren i zajednički, premda različito motivirani plan za njegovo hvatanje.

Hrvatska ima stotinu razloga da poželi hapšenje nekadašnjeg bahatog kninskog komandanta, tadašnjeg pukovnika, Ratka Mladića. Knin je možda simbolički i najumjesnije mjesto da se takav plan dogovori. Mladić je bio stožer nekadašnjeg “neoružanog ustanka”, kako je tada s govornica stenjao šibenski psihijatar i vođa te pobune Jovan Rašković. Da bi “duhovni ustanak” prerastao u lenjinističku fazu i pretvorio se u pobunu naoružanog naroda možda je najzaslužniji baš Mladić.

Najprije je podijelio oružje kao da dijeli porcije “vojničkog pasulja”, a potom i zapravo pokazao kako gruvaju topovi JNA. Najprije je “dejstvovanje haubica” isprobao na Kijevu, potom na Kruševu, Nadinu, Škabrnji, Vrlici, Zadru, Šibeniku...  i posvuda po Dalmaciji, gdje god je “trebalo štiti srpski narod od ustaša”. U Kninu je bilo Mladićevo zapovjedno mjesto, iz toga se gradića pod Dinarom mikrofonima i kamerama, samo modernijim sredstvima usmene predaje, počela “srpskim zemljama” širiti njegova vojnička slava. Utoliko bi i kninski razgovor dvojice predsjednika o Mladiću imao ne samo simboličkog smisla.

Iz Srbije se širi priča da se sprema njihova inačica ovdašnjeg “akcijskog plana”, kojim se ostvarilo javno obećanje Vladimira Šeksa: “locirati, identificirati, uhapsiti, transferirati”. Možda će taj špijunski model, po kojemu je uhićen general Ante Gotovina, i srbijanske vlasti koristiti za hvatanje Mladića. Možda. Ali nije sigurno. Razloga može biti  mnoštvo. Od obične taštine srbijanskih policajaca i špijuna, do mogućnosti da Mladić umre prije nego mu netko i pokuša “baciti soli na rep”. Srbijanski su tabloidi već ponudili priču da je Mladić bolestan i da samo što mu nije otkazalo srce. Ti su listovi skloni presoliti preko svake pameti, ali mogućnost da bivši kninski komandant uskoro i doista postane “mrtav i beo” nije i bez zrna soli. Hoće li to biti od srca ili “neke druge bolesti”, Mladiću je u konačnici isto. Njegovim žrtvama – kakvih je i po Hrvatskoj sijaset – nipošto.

Hrvatska ima i etičkih i političkih i povijesnih razloga željeti da Mladić dospije u Haag. Imala je i da tamo dospiju i “ratni poglavica” Slobodan Milošević, i “crveni vojvoda” Vojislav Šešelj, i njihovi kninski prišipetlje Milan Babić i Milan Martić. Milošević se danas hlada pod požarevačkom lipom. Babić si je, kažu, sam presudio. A Šešeljevu se bojazan od iste sudbine nastoji pretvoriti u zatvorsku paranoju. Umre li Mladić, a Radovan Karadžić ne bude “lociran”, srpskih će optuženika-kapitalaca u Haagu biti minimalno.

Svi mi danas znamo što je inkarnirao Milošević, što je “lajao” Šešelj, što su provodili Martić i Babić, što je počinio Mladić..., ali za pedeset godina to nitko ne mora znati. Formalno gledano, nije hrvatski posao pomagati u hapšenju Ratka Mladića. To moguće pomaganje pomalo nalikuje na hrvatsko nuđenje “naših demokratskih iskustava” tada još dvojednoj Srbiji i Crnoj Gori”. Taj se “izvoz demokracije” nije dogodio. A vjerojatno se neće dogoditi ni zajedničko hapšenje Ratka Mladića.