Solarni auto kojega se boje političari i industrijalci

Dok su se političari na UN-ovoj konferenciji o klimi u Poznańu noktima i zubima borili za postotak više CO2 za svoje “tehnološki razvijene industrije”, solarnim taksijem, kojim je upravo obišao cijeli svijet, na konferenciju se dokotrljao učitelj iz Švicarske Louis Palmer. Automobilom “na sunce” u 17 mjeseci prošao je 52.000 kilometara i time dokazao da za fosilna goriva postoji alternativa, da je tehnologija već primjenjiva te da se brzinom od 90 kilometara na sat može putovati bez kapi benzina.

Iako se nakon konferencije o klimi na Baliju 2007. zaključilo da je svijest o klimi i općem dobru na najvišoj razini u povijesti, u Poznańu je i prije završetka potrage za “novim protokolom iz Kyota” postalo jasno da je političarima još uvijek važniji kratkotrajni gospodarski interes od sprečavanja planetarnog kolapsa. Plan je bio da se 185 vlada okvirno dogovori o tome koje će zemlje i dokad te u kolikoj mjeri smanjiti emisiju CO2 kako bi se izbjeglo povećanje globalne temperature za više od dva Celzijeva stupnja te klimatska kataklizma. To je trebala biti osnova za konačni dogovor na konferenciji u Kopenhagenu sljedeće godine kako bi se sve dogovoreno stiglo primijeniti do 2012., kada istječe Protokol iz Kyota.

Usporedno s konferencijom, parlament EU i Europska komisija dogovorili su se o još jednom odgađanju ograničenja ispušnih plinova za automobile. Granica od 120 grama CO2 po kilometru prema novom sporazumu postat će obvezna od 2015. Ali još 1995. dogovoreno je da će se kvota primjenjivati od 2005., a već sljedeće godine zaključeno je da je to ipak prerano te je proizvođačima automobila dan rok do 2010. No, ni to im nije bilo dovoljno te je automobilski lobi 1998. nagovorio europske političare na pomicanje roka na 2012. Konačno ujedinjenje u vezi s primjenom 120 grama do 2015. zapravo nije dogovor o klimi, nego o kašnjenju primjene dogovorenoga za 10 godina. Uoči takvog dogovora njemački su mediji žestoko napali kancelarku Angelu Merkel koja je dotad slovila kao jedan od najvećih boraca protiv klimatskih promjena jer je za Bild izjavila da je zbog ekonomskih interesa ona protiv prevelike revnosti u primjeni mjera za sprečavanje klimatskih promjena.

– Pobrinut ću se za to da vrh EU ne donese zaključke o očuvanju klime koji bi naškodili radnim mjestima ili investicijama u Njemačkoj – kazala je kancelarka koja se donedavno slikala na ruševinama starih termoelektrana te na grenlandskom glečeru koji se otapa.

Isto se osjetilo i na konferenciji u Poznańu. Unatoč optimizmu UN-ova glavnog čovjeka za klimu Yve de Boera, koji je, primjerice, konferenciju na Baliju spašavao od neuspjeha i tako što je vikao da mu “nitko neće izići van dok se ne postigne dogovor”, mnogi su, poput njemačkog ministra za okoliš Sigmara Gabriela, već na početku konferencije u Poznańu najavljivali da će se “igrati mikado” te da će “onaj tko prvi povuče potez u startu izgubiti”.

Pokazalo se da je ministrima, čije vlade nisu žalile desetke milijardi eura ili dolara kako bi očuvale postojeći financijski sustav, teško odriješiti kesu za investiranje u dugoročno isplative čiste tehnologije ili za pomoć nerazvijenima. Ispostavilo se da nitko ne želi sudjelovati u plaćanju 100 milijardi šteta, koliko siromašne zemlje trpe godišnje zbog klimatskih promjena, te da je za očuvanje šuma u zemljama poput Indonezije ili Brazila rješenje da ih se više plaća za to da ih se čuva nego za to da ih se siječe. SAD, usto, nije ratificirao ni Protokol iz Kyota, što smeta još jednom vodećem zagađivaču – Kini, pa se sve češće čuje stav u EU da je dogovor o klimi u osnovi dogovor između Kine i SAD-a. Na konferenciji se čulo i to da se “čeka vodećeg klimatskog aktivista Ala Gorea” jer je za zaokret u klimatskoj politici SAD-a nužan novi predsjednik Barack Obama koji s Goreom odnedavno usko surađuje i koji je izrazito voljan progurati UN-ov plan o smanjenju emisije CO2 u svijetu 50 posto do 2050.

U međuvremenu je tim stručnjaka za klimu Kevina Andersona sa Sveučilišta u Manchesteru u novoj studiji zaključio da su planirane mjere preslabe te da nam prijeti porast temperature od 4 stupnja ako razvijene zemlje već tijekom sljedećeg desetljeća drastično ne smanje emisiju CO2. Do sličnih je rezultata nešto prije neovisno došao i Jim Hansen iz NASA-e te je apelirao na hitne mjere kako bismo planet očuvali onakvim na kakvom je stasala naša civilizacija i kojemu je život na Zemlji prilagođen.