legendarna letjelica

Sonda Voyager 1 nakon 46 godina leta bliži se svome kraju

Foto: ABACA/ABACA
Sonda Voyager 1 nakon 46 godina leta bliži se svome kraju
02.01.2024.
u 19:24
Voyager 1 ima i sestrinsku sondu koja je zapravo lansirana prije njega, Voyager 2, ali pretpostavlja se da ni ona neće još dugo moći slati korisne podatke
Pogledaj originalni članak

Nakon 46 godina Voyager 1 na Zemlju šalje nekoherentne signale koji se ne daju pročitati. Odnosno, šalje bezvezarije. Ništa čudno, reklo bi se, jer legendarna letjelica kreće se prema kraju svojeg petog desetljeća, a nalazi se na 15,1 milijardu kilometara od Zemlje. Kako kaže NASA, kvar koji se pojavio na letnom podatkovnom sustavu sonde šalje na Zemlju ponavljajuće serije jedinica i nula, a ne više znanstveno i stručno uporabljive podatke.

Naravno da NASA-ini inženjeri nastoje popraviti kvar, no velika udaljenost i zastarjela tehnologija na sondi znače da je rješenje tjednima daleko, ako ga uopće ikada i bude. Podsjetimo, Voyager 1 američka je svemirska letjelica uzdignuta u svemir s namjenom istraživanja Jupitera i Saturna, ali je i prva svemirska letjelica koja je prešla heliopauzu i ušla u međuzvjezdani prostor. Lansirana je 5. rujna 1977., proletjela je pokraj Jupitera 5. ožujka 1979., a pokraj Saturna 12. studenoga 1980. Snimila je složena gibanja Jupiterovih oblaka, vulkansku aktivnost na Jupiterovu satelitu, strukture Saturnovih prstenova. Sonda se 12. studenoga 1980. približila Titanu na udaljenost 6490 km, izmjerila gustoću i tlak njegove atmosfere i odredila joj kemijski sastav. 

VEZANI ČLANCI:

Tu je gravitacijski dodatno ubrzana i izbačena iz ekliptičke ravnine. Nastavila se udaljavati od Sunca brzinom 16,9 km/s i prešla heliopauzu 25. kolovoza 2012. Interesantno je podsjetiti i kako Voyager 1 ima i sestrinsku sondu koja je zapravo lansirana prije njega, Voyager 2. Ta je letjelica prva proletjela pokraj Urana i Neptuna. Lansirana je 20. kolovoza 1977. Zahvaljujući poravnavanju položaja četiriju divovskih planeta koje se događa svakih 176 godina, letjelica ih je obišla uz relativno malu potrošnju goriva i u kratkom vremenu. Proletjela je pokraj Jupitera 1979., Saturna 1981., Urana 1986. i Neptuna 1989. Nastavila se udaljavati od Sunca brzinom 15,2 km/s i prešla je heliopauzu i ušla u međuzvjezdani prostor 5. studenoga 2018. Čini se sada da je povijest Voyagera 1 na putu da se okonča.

Kako komandi upućenoj sa Zemlje treba cijeli dan jer se sada nalazi oko 11 puta dalje nego što je Zemlja udaljena od Sunca, a nije lako pronaći rješenje u dokumentima koji su stari pola stoljeća i u kojima nisu predviđeni problemi s kojima se susrela sonda, moguće je da gledamo kraj misije Voyager 1. Onaj znanstveni, dakle, čovjeku razumljiv. To ne znači da sonda neće susresti neki drugi oblik inteligencije kojoj bi mogla biti zanimljiva jer sa sobom nosi pozlaćeni audiovizualni disk koji sadrži simboličke upute za uporabu, objašnjenje položaja Sunca s pomoću najbližih pulsara, zvukove i fotografije kojima se prikazuje raznolikost života i kulture na Zemlji, npr. pozdrave glavnoga tajnika Ujedinjenih naroda Kurta Waldheima, plač djeteta, valove koji se razbijaju o obalu, glasanje kitova i glazbu Wolfganga Amadeusa Mozarta, Chucka Berryja i dr. 

Konkretno je problem što letni podatkovni sustav sonde više ne komunicira s jednim od njezinih podsustava, jedinicom za modulaciju telemetrije. Ogren Variola, popularizator svemira iz Tehničkog muzeja Nikola Tesla u Zagrebu, kaže kako će se u budućnosti postupno isključivati instrumenti na Voyageru 1 sve do potpunog isključenja, slično kako je to bilo sa sondama Pioneer.

– U posljednjih 20-ak godina svakako je najbitnije što je Voyager 1 postao prvom letjelicom koju je napravio čovjek koja je izašla iz heliosfere, odmaknula se od dominantnog utjecaja Sunčeva vjetra te je sada u međuzvjezdanom prostoru, gdje prevladavaju utjecaji kozmičkog zračenja nad Sunčevim zračenjem. Bila je to prva sonda koja je iz međuzvjezdanog prostora poslala podatke na Zemlju, o zračenju, svemu što njezini instrumenti mogu izmjeriti – kaže nam Variola. Pokazao je, dakle, da signali dolaze do Zemlje i iz tog prostora.

– Bez problema, jer Sunčevo ili zvjezdano zračenje nema veze sa signalima. I kada je Voyager 1 bio unutar heliosfere zračenje je bilo i jače, no već tada se vidjelo da ono nema veze sa signalima koje šalje letjelica. Udaljenost je tu puno bitnija, jer s kvadratom udaljenosti pada jačina signala, raspršuje se. Voyager 1 pratimo već pola stoljeća upravo zato što je tehnologija napredovala pa smo uspijevali primati sve slabije signale – kaže nam Ogren Variola. Voyager 1, kao i njegov blizanac Voyager 2, već imaju svoje nasljednike.

– Riječ je o nekoliko letjelica na toj putanji, samo ne znamo do kada ćemo uspjeti primati signale. Problem je u tome što su te letjelice izuzetno skupe, a nema neposrednog dobitka, ne mogu nam brzo ukazati na nešto što već do sada nismo znali. Puno je zanimljivije istraživati Sunčev sustav, a ne prostor gdje vjerojatno nema ničega. Uzdamo se u još nekoliko letjelica, Voyager 2 koji je također napustio heliosferu, New Horizons koji je prošao Pluton, te Pioneer 10 i 11, pa je ukupno bilo pet letjelica koje lete izvan Sunčeva sustava. Voyager 2 čeka isti scenarij kao i Voyger 1, on je još u dohvatu mogućnosti da se s njega prime signali i tako će biti još neko vrijeme – govori nam Ogren Variola podsjećajući kako trenutak u kojem će neka letjelica napustiti heliosferu ovisi i o Sunčevu zračenju koje, kada je jače, uvjetuje "napuhaniju" heliosferu, a ako je slabije, onda se malo povuče prema Suncu.

Sama letjelica New Horizons duž repa Jupiterove magnetosfere otkrila je tok čestica velikih energija, zabilježila oblikovanje oblaka od amonijeva leda u Jupiterovoj atmosferi i munje u polarnim područjima, veliku vulkansku erupciju na satelitu Iji i otkrila da nijedno tijelo u sustavu Jupiterovih prstena nema promjer veći od 1 km. Detaljno je snimila atmosfere i površine Plutona i njegova satelita Harona te otkrila je da je Haronov sjeverni pol prekriven crvenkastim materijalom koji je pristigao iz Plutonove atmosfere, da se četiri manja Plutonova satelita Stiks, Nikta, Kerber i Hidra vrte vrlo brzo, za razliku od većine drugih satelita u Sunčevu sustavu koji su uvijek jednom stranom okrenuti planetu oko kojeg obilaze. Proletjela je pokraj transneptunskog tijela Arrokotha 1. siječnja 2019. na udaljenosti od 3500 km i snimila njegovu površinu.

VIDEO Neprospavana noć u BiH, u selu blizu epicentra oštećene zgrade: 'Sve je srušeno'

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 2

MO
montello
08:59 03.01.2024.

Dolazi Joi kraj to je Velika udaljenost

KS
kum stevica
23:30 02.01.2024.

Čitam ovaj članak i kad sam se probudio, nešto mi noge zebu. Koji čovjek mora biti idiot da bi povjerovao u ovu šuplju priču