Šoping u Trstu: špageti šest kn, kaput tisuću eura

S mosta preko kanala Grande preko ceste, na trg na kojemu se u jednoličnom ritmu ukrug vrte konjići na prekrasnom starinskom vrtuljku, najbolji pogled ima najčuveniji tršćanski učitelj engleskog jezika, slavni irski pisac James Joyce. Izliven u bronci, zastao u pola koraka, gleda Ponte Rosso, danas sličniji onomu iz njegova vremena nego Ponte Rossu kakav pamte naraštaji "Jugovića" , kako su horde kupaca iz bivše države, trpajući sve u isti koš, zvali Tršćani. Uz vrtuljak, na nekadašnjoj shopping tržnici na kojoj su se "po ništa" odijevale i obuvale cijele obitelji, danas je tek nekoliko štandova s voćem i povrćem i cvijećem. Ni traga gužvi i guranju ljudi ruku prepunih vrećica, nema ni povika kakvima su trgovci na "našem" jeziku, mješavini hrvatskog, srpskog i slovenskog s talijanskim, dozivali kupce nudeći jeftino, a kvalitetno.

Naša Ana radi za Kineze

No, kao i nekad – i danas su u tom dijelu Trsta, prema željezničkoj stanici, trgovine s jeftinijom odjećom i obućom. Rijetke od njih u rukama Talijana, većinu drže Kinezi, a u tim kineskima gotovo je pravilo da za blagajnom sjedi gazdarica. Talijanski su Kinezi naučili, no vrlo brzo shvatili su da se moraju naučiti sporazumijevati na slavenskim jezicima ili barem u trgovini zaposliti prodavačice koje govore hrvatski, srpski, slovenski. Svi su kineski dućani nalik jedan drugom, kad uđeš u jedan, sve si vidio, a i cijene su ujednačene. Na prvi pogled odjeća je ipak nešto kvalitetnija nego u većini kineskih dućana u nas, poneki komadi bolji ili barem jednako dobri kao u jeftinijim talijanskim trgovinama. A u kineskim veleprodajama, javna je tajna, kupuju i vlasnici hrvatskih "butika" .

– Nije više kao prije, mislim unazad pet, šest godina, a kamoli u ono davno vrijeme zlatnih osamdesetih, manje je kupaca i manje kupuju – priča Ana iz Benkovca, prodavačica kod Kineza. Dodaje da su među njihovim hrvatskim kupcima najbrojniji Riječani i Istrani, Zagrepčana gotovo i nema, a nalete i Slovenci. Dok slaže tek pristiglu zimsku kolekciju, sve pleteno što je apsolutni hit sezone, Ana potvrđuje da se danas u Trst dolazi po hranu jer je upola jeftinija, a onda se usput kupi i nešto odjeće. Barem je takva većina kupaca. Njene riječi potvrđuju i mlade Riječanke Nevena, Klaudia i Kristina. Dva puta godišnje dolaze po "krpice", ali zato svaki mjesec idu po "spežu" jer se isplati i s troškovima goriva..

– Ja bih radije svoj novac ostavljala u Hrvatskoj, ali gotovo sve je kod nas skuplje pa ovdje punimo "košaricu" – iskreno govori Nevena. Subotom je, kaže, najviše Primoraca i Istrana u velikim marketima, a umirovljenici dolaze i organizirano. Zna se što je jeftinije, kolica se napune namirnicama za stotinjak eura i uštedi se petsto kuna.

Priča da su Kinezi preuzeli Trst i da više nema trgovina s kvalitetnijom ili brandiranom odjećom i obućom, a ne zaboravimo da su talijanske cipele bile i ostale pojam dizajna i udobnosti, ipak je malo pretjerana. To mogu, kaže pomalo ljutito starija gospođa, pričati oni koji se nikad nisu makli od željezničke stanice i Ponte Rossa. Ponosna Triestinka dodaje da joj Kinezi ne smetaju, ali da ona "tamo ne ide", i da ima "ohoho" trgovina gdje se kupuje fina roba. Naravno, nije jeftina. I još nas upućuje da bi sada, kad se u gradu mnogo ugodnije živi jer nema gužve koju su stvarali "Slavi, Croati" jurcajući s kraja na kraj Trsta nakrcani vrećicama, mogli malo i razgledati. Trst, koji se kod nas oduvijek doživljavao kao veliki "shopping centar" grad je prekrasnih pročelja, crkava, fontana, sa spomenicima i najvećim trgom u Italiji, čuvenom Piazzom Unita omeđenom velebnim palačama. I doista, kako je rekla gospođa, "ohoho" finim trgovinama čim se makneš od Ponte Rossa i kreneš prema centru grada.

Ah, taj Gurdijani...

Riječanka Jasminka, koja sa suprugom živi u Trstu dvadesetak godina, u svojoj trgovini nudi samo probranu odjeću i obuću poznatih marki. I ne žali se. Kaže da njena roba ima svoje kupce i da to nisu samo Talijani.

– Godinama mi dolaze kupci iz Rijeke, dosta ljudi iz Istre, Slovenci manje, Zagrepčani tu i tamo. Imam skupu robu, ali što je to skupo kad se radi o vrhunskim komadima - pita pokazujući kaput obrubljen krznom koji stoji 963 eura. Ove će zime, kaže Jasminka, u njemu sigurno šetati neka Riječanka. Ili u najmodernijim Guardijanijevim polučizmicama od 269 eura?

U "ovom" Trstu nema cipela "sve po 10 eura", ni čizama za 25 eura i kaputa za 29 i 39 kao u Kineza , ovdje su cijene znatno više, naravno i ponuda je ona prava, "talijanska" koja mami uzdahe.