'Nema tu ni vojske ni mehanizacije. Nisu nam došli ni predsjednik države ni vlade'

Svi strahovi i crne slutnje mještana Strošinaca, najistočnijeg sela u Vukovarsko-srijemskoj županiji, koje su nam u ponedjeljak navečer izgovarali, u prvim satima utorka pokazale su se točnima. I u to selo sa petstotinjak duša, smješteno na tromeđi Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine, prodrla je Sava.

Na izlazu iz sela, uz granicu sa Srbijom, nalazi se i šuma Debrinja. Ondje je pod minama 661.500 četvornih metara. Sada se strahuje od njihova pomicanja.
– Svi su ljudi iseljeni. Moja je kuća s jedne strane metar i deset centimetara u vodi. Rijeka se počela prelijevati preko ceste – pripovijeda nam Josip Aračić.

Nema pijeska, vreća...

I on i svi spasitelji koje smo navečer zatekli u gradnji nasipa vjeruju da tako nije moralo biti.

– Svi su nas zaboravili, prodrijet će voda u naše selo pa onda u Soljane i dalje u Vrbanju – očajavali su i prigovarali na neorganiziranosti.

– Ima ljudi, ali nema materijala. Kad ima pijeska, nema vreća. I obrnuto. A kad nabavimo sve, onda nema folije koju moramo staviti na nasip, da ga voda ne odnese – govorili su istovarujući vreće za gradnju nasipa dopremljene iz Vrbanje, gdje je šljunak dovožen iz Osijeka i Vukovara utovarivan.

– Pogledajte, nema tu ni vojske ni njezine mehanizacije. Nisu k nama došli ni predsjednik države, ni predsjednik Vlade. Nitko. Da nema Ivana Zovaka, poduzetnika iz Vrbanje koji je dao svoje strojeve i ljude, ne bismo imali ništa osim traktora – govorili su razočarani i ljutiti što su ostavljeni.

– Tako je bilo i u ratu – domeće Josip Aračić koji je selo napustio u utorak oko pet ujutro.

Idu u pomoć Soljanima

Nije, kaže, spavao punih 50 sati, no neće ga to spriječiti da ide pomoći Soljanima.

Ta Soljančani su večer prije pokušavali spasiti njegovo selo, baš kao i momci iz Privlake, Otoka, Vinkovaca... – Kažu da naši mladi ne valjaju, a ovdje je u pomoć došla sama mladost. Oni su naši heroji, njima i Zovaku treba odati priznanje – ponavljao je Aračić.

Mladi su ljudi stajali i na igralištu u Vrbanji. U rukama su im bile lopate. Čekali su da se dopremi pijesak:

- Za četiri sata možemo podići tri kilometra nasipa – govorili su čekajući u ponedjeljak navečer novu turu šljunka kad se mjestom prolomila vijest da se priprema evakuacija. Srećom, pokazalo se da to nije nužno. Baš kao što je to bilo i u dvadesetak kilometara udaljenoj Topoli:

– Spavali smo kad su u pola tri počeli vikati da je rijeka probila nasip. Budili smo djecu i krenuli u zbjeg. A onda je ispalo da je jedan dečko ugazio u vodu i da se čuo šum pa je on prestrašio i alarmirao selo – govore spasitelji na nasipu u tome mjestu.