Ne smatram se herojem. Učinio sam ono što bi svaki čovjek trebao napraviti. Sretan sam što sam sudjelovao u spašavanju četiriju života. Glavno je da su ljudi živi, a sve ostalo je manje važno – ekskluzivno za Večernji list kazao je 36-godišnji Željko Hrastnik, policijski službenik PU sisačko-moslavačke, kojemu sa svih strana stižu pohvale za njegov plemenit čin. Naime, Željko Hrastnik, koji je od početka veljače u sastavu mirovne operacije EU – EULEX Kosovo, 7. je ožujka sudjelovao u spašavanju civila stradalih u teškoj prometnoj nesreći, za što je primio zahvale i priznanje.
Slavili ih i lokalci
Za odlaska na zadatak, tim granične policije EULEX-a u kojemu je i Hrastnik, naišao je na magistralnoj cesti Kosovska Mitrovica – Leposavić na vozilo s četiri putnika koje je u prometnoj nezgodi sletjelo u rijeku Ibar. Jedan, teško ozlijeđeni putnik još je bio zarobljen u vozilu, dok su ostali ispali iz vozila u hladnu rijeku. Hrastnik i njegovi kolege nisu dvojili ni trenutka – hrabro su im priskočili upomoć i počeli spašavati ljude. Do dolaska KFOR-a, kosovske policije i Hitne pomoći koordinirali su akciju spašavanja.– Kao i svaki dan, iz Prištine sam s kolegama iz EULEX-a putovao na redovite zadaće prema graničnom prijelazu Rudnica – Jarinje. Na magistralnoj cesti između Leposavića i Kosovske Mitrovice primijetili smo tragove kočenja, sitne dijelove plastike, srušenu zaštitnu ogradu, branik koji odvaja cestu od rijeke Ibar, a u vodi ugledali auto kojemu je samo krov virio iz vode te čovjeka koji se držao za nekakvu granu – prisjeća se Željko, koji je sa svojim timom reagirao munjevito.
– Nije bilo vremena za razmišljanje. Iskočili smo iz automobila, potrčali do rijeke i bacili se u hladnu vodu i ne misleći na opasnost i ono što nas je moglo zadesiti tijekom spašavanja – govori Željko te priznaje da je njihova reakcija bila posve nesvjesna, refleksna i da, unatoč tome što je temperatura bila ispod nule, nisu osjetili hladnoću.
– Najvažnije nam je bilo spasiti te ljude, žive ih izvući iz rijeke. Iako je reakcija bila spontana, izveli smo to kao najbolje uvježbani tim, bez ikakvog dogovora, za koji i nije bilo vremena. Svaki je od nas znao što mu je raditi. Jedan je kolega ostao u automobilu i pozvao pomoć te regulirao promet, dok smo nas sedmorica, plivajući oko potopljenog automobila, pokušavali pronaći stradale. Nije bilo nimalo lako. Borili smo se s visokim vodostajem i jakim strujama. Sreća u nesreći bilo je to što sam ja govorio hrvatski, jedini u ekipi, pa sam mogao komunicirati s unesrećenim koji se čvrsto držao za granu. Pokušavao sam od njega dobiti informaciju o tome je li u autu bilo samo četvero ljudi jer smo ih toliko pronašli. Njegov odgovor, da ih je bilo samo četvero, žena i tri muškarca, ipak sam uzeo s rezervom jer je čovjek bio u šoku te smo za svaki slučaj to provjerili i u nekoliko navrata zaronili u hladnu rijeku – ističe Hrastnik.
Bilo je, nastavlja, izuzetno teško izvlačiti stradale jer je jedan od njih bio teško ozlijeđen i bez svijesti, a ostali u stanju šoka.
– Čovjeka koji se držao za granu nas trojica jedva smo odvojili od nje jer se gotovo ukočio od šoka i hladne vode. Kada smo svi bili na obali, na sigurnom, prvo što sam osjetio bila je jaka hladnoća i drhtavica, a tek tada mi je kroz glavu prozujalo što se sve moglo dogoditi. Hvala Bogu, sve je prošlo u najboljem redu. Ubrzo je na mjesto događaja stigla kosovska policija, a zatim i Hitna pomoć, koja je prevezla unesrećene u bolnicu. A mi smo se, onako mokri, ogrnuli dekama i nastavili put do graničnog prijelaza te normalno odradili našu smjenu do osam navečer – govori Željko.
Kad su stigli na granični prijelaz, dodaje, obavijestili su nadređene o nemilom događaju te se podijelili u dvije grupe; dok je jedna radila, druga je sa sebe čistila blato i sušila se. I tako naizmjenice sve dok im iz Prištine nije stigla suha odjeća.
– Kolege iz Belgije, Grčke, Finske, Nizozemske i Bugarske i ja bili smo zaprepašteni kada smo vidjeli kakva je bila reakcija nakon toga. Svi su nas proglasili herojima, a nismo ništa posebno napravili. Pa normalno je pomoći ljudima u nevolji i spasiti im živote! – skroman je Hrastnik, koji živi u Kutini sa suprugom Sandrom i sinom Patrikom.
Službenik je Policijske uprave sisačko-moslavačke 14 godina, a radio je kao specijalac te granični i temeljni policajac. Tijekom Domovinskog rata bio je pripadnik specijalne postrojbe Risova. Ovo mu je prvi put da sudjeluje u misiji, a u mirovnu operaciju EU na Kosovu upućen je s još dva službenika, načelnikom Alenom Perušićem iz Rijeke i Alenom Rabićem iz Lučkog. Nakon priprema u Prištini raspoređen je u graničnu službu EULEX-a, na jedan od prijelaza sa Srbijom na sjeveru Kosova.
Hrabar čin kojim su spasili ljudske živote naišao je na pozitivne reakcije lokalnog stanovništva, ali i Republike Srbije. Hrastnik je, naime, kao i njegovi kolege, primio Zahvalu misije EULEX Kosovo za izvanredan timski rad te brzu i profesionalnu reakciju, a svoju zahvalnost na požrtvovnosti i profesionalnosti iskazao im je i predsjednik općine Leposavić. Usto, Vlada Republike Srbije je preko svog službenog predstavnika za Kosovo i Metohiju Aleksandra Vulina uputila pismo zahvale šefu misije EULEX-a Kosovo Berndu Borchardtu i pripadnicima tima koji su sudjelovali u spašavanju stradalih građana.
– Sretan sam zbog priznanja, ali, vjerujte mi, najveća mi je nagrada bila kad sam doznao da su svi unesrećeni ostali živi i da se oporavljaju. Jako me iznenadila pozitivna reakcija ljudi i dužnosnika koji su nam poslali zahvale kao da smo spasili cijeli svijet, a ne četvero ljudi – ponosan je Željko.
Nadam se da ćemo na kavu
S obzirom na to da je dobio i zahvalu Vlade Republike Srbije.
– Vjerujte mi, ne znam koje su vjere i nacionalnosti bili niti sam pitao. Sve je to nevažno. Bez obzira na to jesu li Hrvati, Srbi, Albanci ili bilo koje druge nacije, ponajprije su ljudska bića. Za Domovinskoga rata pomagao sam i spasio mnoge ljude i nikada nisam pitao koje su vjere ili nacionalnosti. Pretpostavljam da su unesrećeni bili srpske nacionalnosti s obzirom na to da smo dobili zahvale srpske vlade. Vjerujem da ćemo, kad se potpuno oporave, svi zajedno popiti kavu – nada se Željko te priznaje da se zbog silnih pohvala i priznanja te medijske pozornosti ponekad osjeća nelagodno.
– Kako sam vam rekao na početku, nisam napravio ništa što netko drugi na mom mjestu ne bi učinio. Spasiti život moralna je obveza svakog čovjeka. No, priznat ću vam da mi je drago što sada svi u misiji EULEX, Srbiji i Kosovu govore o Hrvatu. Priznanje meni priznanje je cijeloj Hrvatskoj, što mi čini izuzetnu čast – govori Hrastnik te dodaje da je posebno sretan bio kada ga je nazvao njegov dvanaestogodišnji sin Patrik i rekao mu: “Tata, ja sam, kao i cijela Hrvatska, ponosan na tebe!”
Supruga Sandra, pak, kazala nam je kako se nada da će zbog plemenitog čina biti nagrađen slobodnim danima pa pitamo Željka hoće li ih biti.
– Iako se svaki dan čujem sa suprugom i sinom, jedva čekam da ih vidim i zagrlim. Što se tiče slobodnih nagradnih dana, ja sam profesionalni policajac i došao sam odraditi svoj zadatak. Tek kad završim posao i zaradim slobodne dane otići ću svojoj obitelji i provesti s njima vrijeme do novog zadatka. Ne očekujem nagradne dane jer sve je to u službi mog posla – zaključuje hrvatski policajac heroj.