Špijuni vidioci u službi CIA-e

Dr. Hal Puthoff je fizičar koji je vodio tajni CIA-in projekt istraživanja psihičkih moći za špijunažu. U srpnju 1995. CIA je pokrenula lavinu novinskih naslova otkrivši da je američka vlada potrošila 20 milijuna dolara na istraživanje parapsiholoških fenomena – među kojima je bilo i gledanje na daljinu (remote viewing).

Strah od Sovjeta
Sve je počelo 1967. godine kad su Amerikanci doznali da Sovjeti troše 500 milijuna dolara godišnje financirajući 14 instituta koji se bave parapsihološkim istraživanjima. Strahovalo se  da sovjetski vidioci mogu pratiti američku flotu podmornica s nuklearnim projektilima, na kojoj se temeljila zapadna hladnoratovska politika zastrašivanja.

 Kako je stav zapadnjačkih znanstvenika bio da je riječ o parapsihološkim glupostima, a ne o ozbiljnim znanstvenim projektima, dr. Puthoff, znanstvenik sa sluhom za paranormalno i obavještajnim zaleđem (bivši agent CIA-e, s radnim iskustvom u mornaričkoj obavještajnoj službi i Agenciji za nacionalnu sigurnost), bio je idealni potencijalni suradnik. Osim toga, SRI – Istraživački institut Stanford, tada daleko od javnosti i s malim budžeom – bio je savršeno mjesto za početak. Danas je to mjesto predvodnik američke znanosti, sa svojih 2700 znanstvenika koji rade u najsuvremenije opremljenim laboratorijima.
CIA-in neobični projekt trajao je više od 23 godine. Mada je CIA-a 1995. priznala postojanje projekta, mnoge mete i rezultati vidjelaca na daljinu ostali su strogo čuvana tajna. Oznaka tajnosti skinuta je samo s jednog izvještaja od 270 stranica, a procjenjuje se da dokumentacija cijelog projekta ima 80.000 stranica.

Gledanje na daljinu
VL: Kad ste se prvi put susreli s gledanjem na daljinu?
PUTHOFF: Na sveučilištu Stanford bio sam koautor udžbenika o kvantnoj elektronici i laserima. Tada sam došao do zaključka da se kvantna fizika, bez obzira na to što vrlo precizno opisuje nežive predmete, ne bavi razinom fizike povezanom s ljudskim organizmima, sviješću i živim organizmima uopće. Mene je osobito zanimala spregnutost, odnosno činjenica da odvojeni dijelovi mogu zadržati nekakvu međusobnu vezu. Napravili smo jednostavne pokuse s algama. Jedan smo dio organizma stimulirali laserom i proučavali kakve je posljedice taj postupak imao na drugi dio. Napisao sam rad o tome i podijelio ga kolegama. Među ostalima, pročitao ga je i newyorški umjetnik Ingo Swann, koji je sudjelovao u pokusima s izvantjelesnom percepcijom (ESP). Napisao mi je pismo u kojemu mi je rekao da, ako me zanima povezanost izoliranih sustava, moram proučiti i izvantjelesnu percepciju. Toga se još nisam sjetio. Poslao mi je svoj životopis. Sudjelovao je u pokusima na gradskom fakultetu u New Yorku. Pozvao sam ga u Stanfordov istraživački institut (Stanford Research Institute), u kojem sam u to vrijeme radio, te smo izveli pokus s magnetnim mjerenjem instrumentima poput igle kompasa, ali unutar magnetnog štita. Čak je i kroza sve te štitove uspio utjecati na instrumente. Još me je više iznenadilo kad je nacrtao sliku unutrašnjosti toga prostora. Poput Supermanova rendgenskog vida! Kao fizičara, to me je zaprepastilo. Ispričao sam kolegama taj događaj, nakon čega nam je vlada ponudila projekt u sklopu kojega bismo proučavali te fenomene. Tako je počelo. Ljudi iz CIA-e su mi ponudili projekt koji bi im pomogao u procjeni sličnih projekata diljem svijeta. Trebalo je biti zabavno i zanimljivo, ali kad smo počeli skupljati podatke, projekt je prerastao u nešto drugo.

VL: Zašto  su ljudi iz CIA-e bili tako zabrinuti kad su vam se obratili?
PUTHOFF: Podaci koje su prikupili pokazali su da sovjetska vlada ulaže mnogo novca u najbolje institute za fiziku na kojima rade vrhunski stručnjaci istražujući izvanosjetilne percepcije.  Zapada znanstvena zajednica odbacila je to područje jer je smatrala da nije vrijedno proučavanja. U CIA-i su bili zabrinuti jer su smatrali da to predstavlja potencijalnu prijetnju. Mislili su da na Istoku rade na razvoju nove znanosti koja je na Zapadu nepoznata. Nisu, međutim, znali kako bi procijenili podatke koje su dobili jer su im za to bili potrebni vlastiti podaci, pokusi i razumijevanje problematike.
Potencijalna prijetnja

VL: Kako je izgledao vaš prvi eksperiment s Ingom Swannom i kada ste počeli raditi na mnogo većoj udaljenosti?
PUTHOFF: Prvo što je privuklo njihovu pozornost bila je Swannova sposobnost da vidi unutar zatvorenog prostora zaštićenog magnetnim poljem. Ako netko može zaviriti u osigurani prostor, očito je da je riječ o potencijalnoj prijetnji. Čak i zamisao da netko može vidjeti na velikoj udaljenosti predstavlja prijetnju. Nakon nekog se vremena ispostavilo da može vidjeti i kilometrima udaljena mjesta. S gledišta obavještajnih službi takve sposobnosti očito predstavljaju sigurnosnu prijetnju.

VL: Kad se dogodio prvi slučaj gledanja na daljinu?
PUTHOFF: Na početku pokusa Ingo Swann je rekao da pošaljemo nekoga u zaljev San Francisca, udaljen tridesetak kilometara, a on će jednostavno opisati gdje se ta osoba nalazi. Radili smo takve pokuse. Poslali bismo tim, zadatak kojega bi bilo ići na nasumce izabrane lokacije, a on bi opisao gdje se točno nalaze. Također bismo nasumce izabrali koordinate bilo gdje na svijetu, a on bi nacrtao sliku toga mjesta. Pomislili smo da je možda napamet naučio globus pa zna koje koordinate pripadaju kojemu mjestu. Birali smo koordinate otočića usred oceana ili jezerca u unutrašnjosti kontinenta, ali on bi uvijek dobro odradio svoj posao. Tada smo prvi put došli u kontakt s tim. Utjecalo je na taj način da smo nasumce birali koordinate diljem svijeta ili jednostavno slali ekipe u udaljena područja. Izvodili smo ta dva tipa pokusa i oba su bila uspješna.

Zaobiđeno vrijeme
VL: Očito je da u gledanju na daljinu vrijeme i prostor ne predstavljaju granice. Možete li nam opisati neki slučaj kad je um zaobišao vrijeme i otputovao u prošlost?
PUTHOFF: Da, prostor i vrijeme su tu relativni. Dobili smo zadatak da predvidimo stanje na burzi dionica u budućnosti. Odlučili smo pokušati vidjeti što će se dogoditi. Nismo jednostavno rekli jasnovidiocima da pokušaju vidjeti što će se dogoditi na burzi zato što bi u tom slučaju na njih previše utjecalo njihovo eventualno poznavanje tržišta i ono što su pročitali u novinama. Smislili smo drukčiju strategiju. Na primjer, ako sutra cijena dionica skoči, pokazat ću im jabuku, a ako padne, olovku. Bez obzira na stanje na burzi, rekao bih im: “Sada ću vam dati nešto, a vi pogodite što.” Odgovorili bi: “Izgleda poput crvene lopte.” Sliči jabuci. Budući da sam im u slučaju da cijene skoče odlučio dati jabuku, to bi značilo da predviđaju da će cijene skočiti. Tako je i bilo. Cijene dionica su skočile, a ja sam im pokazao jabuku. Ponavljali smo taj postupak 30 dana zaredom.

VL: Doznali  smo kako je počelo proučavanje gledanja na daljinu. A kako je završilo?
PUTHOFF: Povod za početak uglavnom je bila zabrinutost zbog hladnog rata. Kad je hladni rat završio, splasnula je i motivacija za program. Bilo je lakše jednostavno pustiti da zamre i ostaviti to znanstvenicima. Tema je bila previše kontroverzna za obavještajnu zajednicu pa su takvi programi prestali do 1995. godine.

VL: Možete li nam ispričati priču o sigurnosnoj uzbuni u podzemnoj bazi? Što se događalo? Kakvi su se pokusi provodili?
PUTHOFF: Jedan od promatrača CIA-e rekao je nekome da izabere mjesto i da nam koordinate, ali da nam ne kaže što se na toj lokaciji nalazi. Rekao je da će te podatke prenijeti ekipi koja proučava gledanje na daljinu na Stanfordu. Pokazalo se da je ta osoba izabrala koordinate svoje vikendice u Zapadnoj Virginiji. Bila je to kolibica u šumi. No, nije znao da se u blizini nalazi strogo čuvana podzemna vojna baza. Dva jasnovidioca rekla su da vide samo šumu i kolibe, a zatim su zamijetili da se u blizini nalazi neko zanimljivo mjesto s antenama i drugom opremom. Pomislili su da je osoba koja im je dala koordinate htjela da upravo to vide, pa su detaljno opisali te strogo čuvane podzemne vojne baze. Kad su promatrači vidjeli do u kakve je pojedinosti ta lokacija bila opisana, zabrinuli su se jer su mislili da netko odaje povjerljive informacije. Pitali su nas kako smo došli do tih informacija, a mi smo odgovorili da smo samo vježbali gledanje na daljinu. Proveli su istragu kako bi otkrili jesmo li informacije dobili onako kako smo rekli ili je riječ bila o curenju povjerljivih podataka. Situacija se sredila sama od sebe jer je netko iz CIA-e zamolio da pogledamo sovjetsku metu da vidi možemo li je opisati. Prva meta bila je istraživačka ustanova u Sovjetskom Savezu. Naši su jasnovidioci točno opisali lokaciju. Pokazalo se da je to vrlo zanimljiva lokaciji jer se ondje nalazila golema dizalica, a naši su je jasnovidioci detaljno opisali – što se proizvodi u toj ustanovi i slično.