Spirala političkog nasilja opasno se širi Hrvatskom, a elita šuti

Od viška desničarskih izgreda, koji se u našoj zemlji posljednjih dana redaju kao na traci, već počinje boljeti glava: najprije državne vlasti koje po zapovjednoj odgovornosti ne mogu biti neodgovorne za ekstremna ponašanja u društvu, ali su one svoju glavobolju riješile s nekoliko uobičajenih aspirina načelnih političkih osuda, više pojava nego ličnosti; boli glava i demokratsku javnost, jer se loš glas o hrvatskome desničarenju još jednom širi po kugli zemaljskoj, sve do američkog State Departmenta i njegove diplomatske ispostave u Zagrebu. No, dobru sliku Hrvatske opet najviše ugrožavaju sami Hrvati. Znakovito je da je veleposlanstvo SAD-a na „marš“ stotinjak „autentičnih pravaša“ reagiralo sadržajnije, dijelom i brže od hrvatskog državnoga vrha; vjerojatno ne zato da (o)brani Donalda Trumpa od sumnji da drži na vezi Dražena Keleminca, nego da objave urbi et orbi da su na zagrebačkom središnjem trgu identificirali „neonacistička i proustaška stajališta“ i da ne žele da se SAD povezuje s „mrskim ideologijama“. Kratka i jasna lekcija hrvatskim vlastima! Da su se htjeli više „miješati“ u hrvatska unutrašnja pitanja – ljudska prava i nisu samo unutrašnja stvar u Hrvatskoj i po tome što se vode iz Ministarstva vanjskih poslova (!) – mogli su Amerikanci pronaći bolniju temu za „miješanje“. Na blago američko upozorenje, ne prvo kad je riječ o zaostalim ideološkim bombama iz II. svjetskog rata, hrvatske vlasti drže se kao da se to njih ne tiče. Hrvatskoj bi demokratskoj politici slaba utjeha bila da trenutačnim američkim problemima (na kojima se predsjednik Trump počeo udaljavati od kandidata Trumpa) pokriva vlastita stidna mjesta u osjetljivoj zoni političkih prava i sloboda svojih građana, koje krše različiti mangupi iz vlastitih i iz tuđih redova; nije trebala nikakva saveznička pomoć izvana pa da se vidi koliko se spirala političkoga nasilja opasno širi Hrvatskom, osobito prema najslabijim grupama, prema manjinama. Lažni heroji uvijek kukavički udaraju na slabije. Je li, poslije svega što je potresalo (i potreslo) uspavanu demokratsku savjest hrvatskogadruštva i države, počelo vrijeme otrežnjenja; ne da se uvede „policijski sat“, nego da se pokrene politička pedagogija radi bolje zaštite ljudskih i manjinskih prava. U organiziranoj se državi uvijek znade što pripada politici, a što pripada policiji. Mogao je ministar Vlaho Orepić ne dopustiti Keleminčevim „trupama“ da marširaju Zagrebom, kao što je to već jednom učinio jedan njegov prethodnik, a da time ni on ne riješi kvadraturu političkog kruga u kome krajnja desnica uzgaja svoju političku nostalgiju ili nostalgičnu politiku za ustaškim pokretom i njegovim poretkom. Stabilna demokracija lako preživljava takve periferne „ubode komaraca“; nestabilnu zahvaća panika kod svakog „nedemokratskog udara“. Vjerojatno će se nastaviti skolastičke rasprave o tome koje je zlo manje za demokratsku vlast – da od jednog političkog ekshibicionista, koji s nekoliko desetaka pristaša živi u prošlome vremenu, (na)pravi žrtvu, ili da ga pusti da pokaže što stvarno (ne) misli pa da sam sebe osudi, ili da se barem do kraja razgoliti da se znade s kim će i politika i eventualno policija imati dalje posla.

Poslani u ilegalu

Druga je politika posrijedi, ali metoda pomodnog političkoga perfomansa, kao zamjena za bolju promociju, već je viđena i u Saboru. Hrvatska nije Njemačka, nema njenu demokratsku nosivost; ali i hrvatske vlasti će manje pogriješiti da svoje granične političke stranke priznanjem drže pod kontrolom, umjesto da ih zabranama šalju u „ilegalu“. Postoji (zakonski) teren na kojem se igraju takve igre, i to je područje politike, postoji crta preko koje se ne prelazi, to je područje policije (i dalje pravosuđa); prvo spada u dragocjenu demokratsku stečevinu izražavanje mišljenja: na vlastima je odgovornost da dopuste i osiguraju sve stranke i sve kolone koje služe slobodnome izražavanju drukčijeg mišljenja; drugo spada u opasne prijetnje demokraciji: na policiji je i na pravosuđu da spriječe i u krajnjemu sankcioniraju takvu vrstu nezakonitog ponašanja kad se dokaže da ugrožava demokratske vrijednosti u državi i sigurnost državljana. Nije uvijek lako razlikovati (lošu) namjeru od stvarnoga (ne)djela: u Americi je 70-ih godina prošloga stoljeća Vrhovni sud odobrio da kolona neonacista može proći jednom židovskom četvrti i time uveo novi pravni standard u politiku. Američko iskustvo pokazuje da zabrana nije uvijek najmudrije rješenje ako je liberalna odluka pravosuđa uokvirena u minimalne obveze očuvanja reda u državi i sigurnosti građana; sve kolone moraju to poštovati, milom ili silom. U zemljama koje, poput Hrvatske, nose teret ratne prošlosti, vlasti su u takvim (ne)prilikama obično pred izborom između dva zla. Nije lako očekivati da svi jednako vide, čak i evidentne stvari, koje se u posljednje vrijeme događaju u hrvatskome društvu i narušavaju dobru sliku države i građanskoga mira koji se, kao poslije svakoga rata, mukotrpno stvara; površina može prevariti ne zađe li se ispod nje. Može se činiti da se „mali“ slučajevi iz velikih mjesta preuveličavaju i da se od buhe pojedinačnih ispada u raznim medijskim i diplomatskim radionicama pravi slon alarmantnog stanja i slika dominantne negativne tendencije u hrvatskoj politici. A može se steći dojam da se „demoni bude“, kako Lech Wałęsa govori za svoju zemlju (Poljsku). Je li posrijedi samo slučajnost, ili se to izražava „atmosfera“ popustljivosti kad u Vukovaru jedan nezreli 19-godišnjak nacrta „srpsko obiteljsko stablo“ i izazove sasvim legitimno pitanje o političkim namjerama, ne samo mentalnoj pozadini, takve operacije; ili kad u Dubrovniku dvojica, kažu pijanih, ljudi izraze gotovo na divlji način preosjetljivost, zapravo fobiju, u krajnjemu mržnju prema slavnom američkome glumcu crne boje; ili kad se u jednom noćnom klubu u glavnome gradu, kamo zalaze ljudi homoseksualnih sklonosti, aktivira suzavac i pukom srećom ne izazove veću nesreću; ili kad se nasrće na mirne sportske navijače, iz Hrvatske ili iz Srbije, i prazni na njima nasilnička energija; ili kad se prijeti nasiljem protivnicima nasilja; ili kad se zagrebački „marš“ navijača jedne propale države pretvori u apologiju njene poražene politike… Nisu „demoni“ u Hrvatskoj otišli tako daleko da se ne bi mogli otjerati s dobrom pedagogijom koja će odvraćati od mržnje i nasilja. U toj ludosti može biti sistema, ne zauzmu li se svi, od škole do Akademije, od vlasti do crkve, da ljude nauče živjeti s razlikama i u različitosti. Još je slavni John Stuart Mill u 19. stoljeću vjerovao – i druge u to uvjeravao – da „različitost mišljenja nije zlo, nego dobro“, a Voltaire jedno stoljeće ranije tražio da „male razlike“ u povijesti, jeziku, zakonima i mišljenju ne budu „znakovi mržnje i proganjanja“. Današnji čovjek, napregnut da ne izgubi golu bitku za preživljavanje, živi osobnu dramu koju ne može lako sam rasplesti jer intelektualni i politički profil prosječnog građanina Hrvatske u 21. stoljeću odgovara opisu koji je Shakespeare dao prije četiri stoljeća: „Čovjek koji ne razmišlja živi u sljepilu; čovjek koji razmišlja živi u tami“! Izbor između „sljepila“ i „tame“ nije težak za one koji znadu čitati ono što je napisano o znanju i neznanju. Ako su ekscesi, i u retorici i u ponašanju, simptom da duh političkoga nasilja curi iz boce, postavit će se, prije ili kasnije, pitanje ambijenta, atmosfere u kojoj se mogu „prirodno“ javljati ekscesi koji se dalje razvijaju po jednoj zakonitosti – da se pojedinačni izgredi zbrajaju i postaju veliki problem. Jednom eksplodira nacionalizam, drugi put progovori rasizam, treći put udari seksizam, četvrti put nastupi revizionizam: žrtve su u pravilu na strani manjina, jednom su to Srbi, drugi put crnci, treći put homoseksualci, četvrti put antifašisti. Mete su pomno birane, svaka izražava politički stav: napadi se odvijaju kao da su dogovoreni, a neuigrana obrana – koja se i dalje dijeli na lijevu i desnu stranu, a pred takvom bi se opasnošću trebala povezati – još nema vjerodostojnog odgovora koji bi išao dalje od fraze. Šute dugo i previše i sve elite – političke, intelektualne, crkvene, iako bi baš one mogle najuvjerljivije ogoliti takva nedruštvena ponašanja i učiniti društveno nepoželjnim, neprihvatljivim i sramotnim. Štetnim za „stvar“ koju tobože brane: stari su Grci dokazivali kako majka od prevelike ljubavi može zagušiti vlastito dijete; izgleda da naši „domoljubi“ počinju dokazivati da i djeca mogu (za)daviti vlastitu majku! Na čuvenoj Spinozinoj ljestvici mudrih savjeta: „Ne smijati se; ne plakati; razumjeti“, koji bi mogli biti pri ruci u ovakvim zapletenim političkim i moralnim situacijama, nije lako naći mjeru da se s prljavom vodom nasilja ne bacaju i zdrava djeca slobodnoga života slobodnih ljudi u slobodnome društvu; u gemištu nacionalizma, rasizma, homofobije, gube se granice između smijeha i plača: nije moralno smijati se događajima koji još mogu uplakati, ili plakati zbog (ne)prilika koje ne moraju tragično završiti (srce govori da neće, razum je nešto oprezniji); najteže je sve razumjeti, zato što se iz sadašnje perspektive ne vidi tko bi mogao posljednji plakati, ne vrati li se poplava strasti u svoje normalno korito. Zato je pred izljevom političkoga nasilja opasno žmiriti i na jedno oko. Krajnja desnica u Hrvatskoj nije bauk kakvim se predstavlja, spada više u zaostali politički folklor nego u stvarnu političku snagu koja oblikuje život u državi i u društvu: s mnogo galame i s malo stvarne politike, teško uspijeva ući u Sabor, ako je neka od jačih političkih stranaka ne uzme u krilo. Posljednje usluge šlepanja Karamarkov HDZ pružao je u krivome uvjerenju da će tako proširiti vlastitu izbornu „bazu“ i učvrstiti vlast u zemlji. Nije postigao ni jedno ni drugo: nestali su i Tomislav Karamarko i njegovi saveznici ostavljajući Andreju Plenkoviću da uživa u nadmoći i u blagodatima umjerene narodnjačke politike.

Računanje rata

Od vremena Franje Tuđmana nitko nije imao toliku političku dominaciju i u stranci i u državi, ali je novi premijer počeo iskazivati prve znakove kolebljivosti kad je na otkriće o sloganu „za dom spremni“ u Jasenovcu reagirao formalistički, a ne politički: najavio osnivanje komisije umjesto da dade ukloniti ustašku lozinku iz susjedstva logora smrti. Možda bi se u međuvremenu dogodilo sve što se događalo, možda i više i gore od toga, možda se politički nasilnici i agitatori nisu ohrabrivali blagim reakcijama vlasti. Sad se ipak vidi koliko je bilo važno da Vlada povuče graničnu crtu i tako pokaže svima da sve nije dopušteno niti je sve moguće ni u demokraciji. Bi li se njemački sud usudio ozakoniti djelovanje Nacional-socijalističke stranke da njeno članstvo pozdravlja s „Heil Hitler“ i da na zastavi ima kukasti križ? U hrvatskim je (ne)prilikama skidanje slogana „za dom spremni“ onaj granični stup od kojeg počinje svako ozbiljno računanje ratnog i poratnog vremena, sličnosti i razlika dvaju totalitarnih sustava. Ne može Vlada svoju odgovornost za zemlju prenositi na komisiju (koja još nije ni konstituirana). „Za dom spremni“ spada u onu „mrsku ideologiju“ na kojoj nije izgrađen samo totalitarni režim nego puno gore od toga, režim zločina od kojeg su Hrvati stradavali puno više od Amerikanaca koji je odbacuju od sebe. Kad upiru prstom u „neonacistička“ i „proustaška stajališta“ koja su zapazili u Zagrebu, Amerikanci daju do znanja da oni znadu, a trebali bi znati i Hrvati tko je u ratu oslobađao Europu od nacizma i tko ju je u hladnom ratu oslobađao od komunizma. Čisti računi za dugu ljubav. Bilo bi dobro da jedan stari narod, pisao je Marc Bloch, znade lakše zaboravljati; to što je poznati povjesničar mislio na francuski narod može se odnositi i na hrvatski narod: i Hrvati se teško prilagođavaju na novo pa im je budućnost „prošlost koja iznova počinje“; da bi bili „moralni narod“, nužno je da izravnaju račune sa sobom samima i s vlastitom prošlošću i da „obnove demokratski etos“ tako što će formulirati modernu skalu vrijednosti, normi i ponašanja u društvu. U četvrt stoljeća državne samostalnosti Hrvatska je prošla put od „crne ovce“ do „dobrog dečka“ europske politike; bilo bi pogubno za njenu budućnost da u kraćem vremenu prođe obrnuti put i da se od „europske demokratske kulture“, kako današnji poredak na Starom kontinentu definira filozof Etienne Balibar, vrati na „barbarstvo Europe“. Serija izgreda može se na kraju pokazati kao izražavanje socijalnih i političkih frustracija, u Hrvatskoj na drukčiji način nego u drugim državama. Zbunjuje, ili ipak ne zbunjuje, nego potvrđuje zaokret u „novoj hrvatskoj paradigmi“, neočekivana promocija dokazano konzervativne ličnosti, bez osobitih profesionalnih i političkih svojstava, na osjetljivom položaju kreatora ljudskih prava. Identitet Europe počiva na moćnom gospodarstvu, na razvijenoj tehnologiji, na istraživanjima i znanosti, na medicini i standardu; razvijena Europa je i pravna država, otvoreno tržište, slobodna konkurencija, pluralna politika; demokratska Europa je domovina ljudskih i manjinskih prava i sloboda, tolerancije, razlika i različitosti. Želi li nastaviti putem koji joj je donio iskaznicu europski zrele države, Hrvatska se ne može okretati od europskoga Zapada (i Sjevera) i tražiti nova uporišta kod Orbana i Kaczynskoga, i u njihovim režimima, u kojima su došli u pitanje stupovi zapadne demokracije, tražiti novo savezništvo. Ima u Europi konzervativnih partnera koji nisu toliko konzervativni da u „društvu bez ideja“ moraju živjeti od recikliranja prošlosti. „To što su stvari teške – zapisao je mudrac Seneka – ne znači da ne trebamo biti odvažni; zato što nismo odvažni – stvari su teške!“     

>> State Department upozorio: Krše se prava žena, manjina, gayeva, imate korupciju...

>> Vlada odgovorila na kritike State Departmenta vezane uz kršenja ljudskih prava i korupciju