Splitski Hajduk – ili kako se ruši hrvatski nacionalni stup

Premda je optužen da je Dinamu i državi ukrao desetke milijuna kuna i nepravomoćno osuđen na tešku zatvorsku kaznu, i premda je u jednako teškoj nemilosti navijača, i sadašnje i buduće Dinamovo vrijeme moglo bi Zdravku Mamiću biti i te kako zahvalno što je održao moć i veličinu kluba. A sadašnje i buduće Hajdukovo vrijeme može žaliti što splitski klub nema i nije imao svoga Mamića koji bi mu u uvjetima nesklonim nogometnim klubovima sačuvao bar dio negdašnje veličine.

Smjena Hajdukova trenera Zorana Vulića imala je gotovo samo negativan odjek, kao i imenovanje novoga trenera Oreščanina, koji tako reći i nema nogometne biografije, što je apsurdno nakon odlaska igračke i trenerske legende. I to i mnogošto drugo što se u Hajduku događa posljednjih godina, posebno podilaženje sumnjivim i ucjenjivačkim udrugama, pokazuje kako su novije uprave Hajduka posve nesvjesne veličine kluba, koji je sportski, narodni, politički, nacionalni mit. Neveseli Vulić rekao je nešto što nije samo dodvoravanje navijačima nego ima historijsko značenje – optužio je upravu da je imenovanjem Oreščanina pretvorila Hajduk u Dinamo III. Tako je potvrdio jednu sve dominantniju pojavu – hrvatski nogometni monoteizam u kojem je ostao samo Dinamo. Nestala je opreka Dinamo - Hajduk koja je bila veliko hrvatsko nacionalno bogatstvo, trajni dijalog sjevera i juga, dijalog mora i kontinenta, dalmatinske stasitosti i zagrebačkog tima “patuljaka” koji stane u jedan lift, tovara i purgera, drugog hrvatskog središta koje je otimalo prednost prvom i prvog koje je uzvraćalo na ambicije drugog. Hajduk je bio partizanski klub i mnogo više jugoslavenski od Dinama, ali Hajdukovi su navijači bili i ostali i te kakvi hrvatski domoljubi a i čine većinu u podnebljima i boravištima s izrazitim nacionalnim osjećajima (Dalmatinska zagora, Zapadna Hercegovina, hrvatska dijaspora...).

U vrijeme Hrvatskog proljeća umiješao sam se u golemu zajedničku skupinu navijača splitskog i zagrebačkog kluba koja se s Trga bana Jelačića u Zagrebu uputila na utakmicu u Maksimiru, a skandiralo se “Savka-Tripalo”, “Dinamo-Hajduk” i druge ujedinjujuće riječi i rečenice. Bio je to najbolji mogući odgovor, koji vrijedi i danas, onima koji su rivalstvo Dinama i Hajduka iskorištavali za razdor u hrvatskom nacionalnom biću. I tada i prije Hajduk je imao trenere i predsjednike čija su imena zvučala i izgovarala se s poštovanjem kakvo zaslužuju nacionalni autoriteti. Danas je apsolutno nemoguće zamisliti na čelu Hajduka veličinu kakav je bio, na primjer, Tito Kirigin, što god tko mislio o njemu kao komunistu. U njegovo vrijeme, sedamdesetih godina, klub je osvojio četiri prvenstva, pet kupova i dva puta došao do četvrtfinala Lige prvaka! Tu za hrvatske razmjere grandioznu bilancu ni u čemu ne možete usporediti sa sadašnjom Hajdukovom mizerijom od rezultata, s navlačenjem između negdašnjih igračkih veličina i velikom broju navijača nepoćudne udruge “Naš Hajduk” koju okrivljuju za srozavanje splitskog kluba, te sa “svakodnevnom” smjenom predsjednika i trenera koji se u dobra stara Hajdukova vremena ne bi smjeli ni pojaviti u klupskoj sredini. Ni u čemu ne možete usporediti Huljaja i Oreščanina s Kiriginom i Ivićem. Jedino je još ostala odanost i potpora navijača klubu, ali ta odanost i potpora ne donose pobjede i trofeje i ne može do beskraja podnositi stanje koje joj je zapravo uvredljivo.

Pretvaranje Hajduka u provincijski klub pretvaranje je i Hrvatske u provincijsku zemlju, koja, ostajući bez jednog nogometnog središta, ostaje i bez jednog nacionalnog stupa. To je i pretvaranje Splita u provincijski grad koji više ne može ni sanjati gostovanje velikih europskih klubova koji su ga ucrtavali u (nogometnu) kartu Europe. Split bez Hajduka, točnije, s ovako lošim Hajdukom, gubi svoju bitnu stogodišnju identifikaciju. Umjesto da se tuče s europskim veličinama, muči se s hrvatskim malogradskim klubovima koji su do jučer bili u nižim ligama u koje će se sutra vratiti. Ime Hajduk će sve više blijediti kao što su izblijedila ili nestala imena negdašnjih gospodarskih divova, oslabjelih ili prodanih strancima – Jugoplastike, Končara, Tesle, Prvomajske, Jedinstva, Ine, Plive, Željezare Sisak, Varteksa, brodogradilišta, ugostiteljskih kompleksa... koji su pripadali privrednim legendama kao što je Hajduk pripadao sportskim. Ne deset ili deset tisuća nego stotine tisuća ljudi u Hrvatskoj i Hrvata u svijetu gubi klub koji ih je bitno određivao, koji im je značio biti ili ne biti.