Kad god bukne neki štrajk iza zidina zatvora i(li) kaznionica, pozornost javnosti usmjeri se prema ljudima koji u neljudskim uvjetima, kako tvrde, izdržavaju kazne ili u pritvoru čekaju suđenja. Posljednji su štrajkali zatvorenici na splitskim Bilicama. Brojni su njihovi zahtjevi, od humanijih uvjeta i boljeg smještaja do učinkovitijeg pravosuđa, koji se teško mogu u kratkom vremenu ispuniti. Na stanje u Bilicima nedavno je upozorio i predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Ivan Zvonimir Čičak, koji je posjetio zatvor.
A kako je zapravo na Bilicama, razgovarali smo s jedim 30-godišnjakom sa splitskog područja (podaci poznati redakciji) koji je tamo proveo šest mjeseci.
– Obećao sam ljudima s kojima sam proveo zatvorske dane da ću, kad izađem, sve ispričati – objasnio nam je na početku svoje motive. Teško mu je bilo sjetiti se tih dana i događaja koji su na njega ostavili ožiljke te ga i dalje sprječavaju da se vrati normalnom životu.
– To se ne može opisati. U mom stanu samo dnevni boravak ima 40 kvadrata. Tamo sam u upola manjem prostoru 22 sata na dan boravio s još devet ljudi. Njih barem pet imalo je hepatitis, ljudima stradavaju živci, od dosade počinju maltretirati jedni druge. No isto tako prisutna je solidarnost među zatvorenicima, ljudskost je čak izraženija nego ‘vanka’. Zaključio sam da svi problemi koje sam imao prije dolaska u zatvor zapravo nisu ni bili problemi u usporedbi sa svime što se događa unutra – govori nam naš sugovornik.
Tvrdi da u zatvoru “kolo vode” sami zatvorenici. Čuvari imaju ključeve, no sve što se događa iza tih vrata izvan je njihove kontrole.
– Ja sam imao tu sreću da je sa mnom u sobi bilo nekoliko normalnih ljudi. I taj toliko spominjani Cvik prema meni je bio sasvim normalan, pomagao mi je, davao cigarete kad ne bih imao. Bilo mi je žao gledati “djecu”, momke od 20 i koju godinu koji su zbog sitnih stvari završili iza rešetaka. Mogu izići samo kao veći kriminalci nego što su bili. Nikad neću zaboraviti momka koji je nakon nesreće u Rudinama stigao u zatvor jer je polijevao tračnice onim sredstvom. Taj tri dana nije prestao plakati – kaže nam 30-godišnjak. Baš kod spomenutog Cvika jednom su prilikom pronađeni mobiteli te nekoliko grama marihuane. Ništa čudno, kaže naš sugovornik.
Novcem možeš sve
– Ako imaš novca, sve možeš dobiti. Mobitel košta 500 eura, s karticom i punjačem. Ni droga nije velik problem. Do nadomjestaka i raznih antidepresiva dolazi se lako. Mnogi su zatvorenici ovisnici pa su na metadonskoj ili nekoj sličnoj terapiji. Sredstvo plaćanja su, kao u filmovima, cigarete. Sjećam se da je polovica suboteksa od osam miligrama koštala od tri do pet kutija cigareta. A posebna je priča heroin. Njega uglavnom unose pridošlice. Kad neki diler “padne”, a većina njih su i ovisnici, nastoji progutati koji “piz”. Tako ga unese u zatvor, a onda se događa nešto najstrašnije što sam doživio. Dok taj obavlja nuždu, nekoliko njih ga gleda i potom prpaju po njegovu izmetu kako bi pronašli drogu i pošmrkali je. Strašno!
Carstvo žohara
Higijena na Bilicama nije na nivou. A poseban su problem žohari. U životu ih nisam vidio koliko tamo. Sjećam se da smo jedne večeri uspjeli prevariti stražara pa samo kolega i ja dokasna gledali televiziju koja se inače gasi u 23 sata. U jednom sam se trenutku okrenuo i vidio kako žohari šetaju po zatvoreniku koji je spavao. Znaju i ugristi ljude, ostanu im ‘fleke’. A protiv njih je teško boriti se. Kupili bismo sprej, ne bi ih bilo dva-tri dana, a potom bi se opet vratili. Tuševi su bili puni gljivica, no ipak se čovjek mora tuširati. Ako dođeš među prvima, možda uhvatiš i toplu vodu. Kasnije teško – objašnjava 30-godišnjak, dodajući da ni hrana nije na nivou.
– Uglavnom jako loša, ja sam u prvih mjesec dana smršavio gotovo 15 kilograma, hlače su mi spadale. No drastično bi se popravila kad god bi u novinama izišao članak o teškim uvjetima u zatvoru. Tada bismo za ručak dobili i kotlet. Ja sam živio na konzervama tunjevine koje sam kupovao u kantini, to mi je bio gotovo jedini izvor proteina – objašnjava nam sugovornik. Svega je bilo, kaže, ali ipak ne i silovanja.
– Za to nisam čuo. Bila je to čisto muška atmosfera, slična onoj u vojsci. A osim toga, kada uđeš unutra, okružen samo muškarcima, padne ti seksualni apetit. A sporost i neučinkovitost pravosuđa poseban je problem. Među zatvorenicima vlada mišljenje da i sloboda, ili blaža kazna, također košta. Financijski moćniji plate bolje odvjetnike, oni koji novca nemaju uglavnom nastradaju.
Meni je jedan poznati splitski odvjetnik tvrdio da me može osloboditi, odnosno pobiti tvrdnje dvojice ljudi koji su svu krivnju svalili na mene, no nisam imao novca. Čitao sam i transkripte suđenja drugih ljudi iz sobe. Jedan je osuđen zbog dilanja iako mu nisu pronašli drogu, samo zato što je policija prisluškivala nekog tipa kojem se on požalio da ga je kćerkica zarazila ospicama. To je na suđenju shvaćeno kao razgovor u šiframa, tako da je i on s cijelom skupinom završio iza rešetaka. Ni on nije imao novca za pravog odvjetnika – objašnjava nam sugovornik. Sada, kada su zatvorenički dani iza njega, nastoji ih zaboraviti. Nije to lako, jednako kao što mu je teško vidjeti nekadašnje prijatelje kako mu okreću leđa.
– Svi znaju da si bio u zatvoru, nikog ne zanima zašto niti žele čuti tvoju verziju priče. Srećom, otac je ostao uz mene. Vjerojatno ću otići na brod, ostaviti sve iza sebe. No počeo sam pisati o svemu što sam doživio, možda jednom objavim knjigu – završava naš sugovornik.
užas, odvartno.... hrvatskoj treba jedan pravi veliki zatvor kapaciteta najmanje 2500-3000 zatvorenika. ako ljudi već moraju bit u zatvoru onda treba da nauče tamo lekciju o životu a ne da tamo stvorimo još veći problem, još goreg kriminalca ili socijalni slučaj