Danijel Rehak prije rata bio je profesor tjelesnog odgoja u jednoj vukovarskoj srednjoj školi, a poslije i voditelj sportskih objekata, u tadašnjoj državi najvećem gumarskom i obućarskom kombinatu Borovo, ali kada su počeli višestranačje i politička previranja, a poslije i prijetnje novostvorenoj državi o kojoj je sanjao, nije dvojio na koju će stranu, piše magazin Oluja.
Uključio se u pripreme za obranu domovine, a kada su započele izravne prijetnje, bio je sa svojim sugrađanima na stražama dijeleći pušku s još nekoliko njih jer Hrvati u Vukovaru nisu imali potporu JNA, kao Srbi, pa da im u sanducima donose oružje i municiju.
– Sjećam se da je u listopadu 1990. u Vukovar došlo 100 automatskih pušaka i to je tada za nas bila velika pomoć, iako je po nekoliko branitelja dolazilo na jednu pušku. Već onda je bilo upada i provokacija Srba, sve su češće ovamo dolazili neki, najblaže rečeno, nedobronamjerni ljudi iz Srbije koji su donosili i oružje pa smo se morali zaštititi. Nakon zločina u Borovo Selu, 2. svibnja 1991., bilo nam je jasno da se sukob neće moći izbjeći pa smo već početkom srpnja zaustavili i odbili prodor Srba iz Borova Sela na Borovo Naselje – kaže Danijel Rehak koji će nakon odlaska Tomislava Merčepa iz Vukovara u kolovozu biti imenovan na njegovo mjesto u tadašnjem Sekretarijatu za obranu. Bilo je puno posla jer valjalo je srediti popise vojnih obveznika, provesti mobilizaciju i utvrditi broj osoba koje su organizirane u obrani Vukovara.
- Organizirana obrana grada
– Provedeno je nekoliko mobilizacija, ali bilo je posla i za vojnu policiju jer su neki ljudi bili uplašeni i moralo ih se izvesti iz podruma i odvesti na liniju gdje su se mnogi od njih pokazali kao dobri ratnici. Sasvim je razumljivo da se ljudi u ratu boje jer nas 90 posto nije imalo nikakvo iskustvo s oružjem i sve što smo znali o ratovanju naučili smo u borbi. Jedino su lovci znali ponešto o oružju pa su se pokazali čak i oprezniji branitelji jer oni su znali što je metak i kakva opasnost od njega vreba. Kada su došli Mile Dedaković Jastreb i Branko Borković, Mladi jastreb, Vukovar se počeo vojnički organizirati, mobilizirali smo ljude, ustrojili radne skupine za proizvodnju i popravke naoružanja i sve je bilo dobro organizirano i u listopadu smo proveli zadnju mobilizaciju – kaže Rehak i prisjeća se 22. studenog kada je zarobljen, tri dana nakon što je pao Vukovar.
Nakon pada naselja Lužac, 2. studenog, kada su srpska vojska i razne dragovoljačke bande izbijanjem na Dunav razdvojile Vukovar od Borova Naselja, počela je agonija vukovarske obrane koja je trajala do 18. studenog iako je u Borovu Naselju otpor trajao i dan-dva dulje. –Iz Borovo commercea sam izašao 19. studenog i došao na Kudeljaru u sklonište, ali sam 22. studenog izašao van, a upravo su tuda prolazili četnici i teritorijalci koji su pljačkali kuće i oni su me zarobili.
Za Ovčaru doznao 1993.
Prvo su me odveli u Dalj pa u Stajićevo, zatim u Srijemsku Mitrovicu te u Vojno-istražni zatvor u Beogradu gdje su me, kada sam već oslobođen u velikoj razmjeni 14. kolovoza 1992., osudili na smrt jer su me teretili za smrt 7000 vojnika JA i teritorijalaca i zbog toga se ni danas ne usuđujem otići izvan Hrvatske – priča Rehak dodajući kako se na ispitivanju nije moglo lagati jer su ispitivači znali sve što se događalo, tko je što bio, što je radio i koje je oružje imao. Za Ovčaru je doznao 1993. i u prvi mah nije vjerovao, a kada su osnovali Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora kojemu je Rehak predsjednik od samog početka, odlučili su podići spomen-obilježje jer, kako kaže, njihovu je smrt trebalo trajno obilježiti. U hangaru na Ovčari, gdje su Hrvati dovoženi i prebijani prije no što će u skupinama traktorskim prikolicama biti odvezeni pred iskopanu jamu i tu će ih poubijati pijani, mržnjom izobličeni vukovarski Srbi, a sve će to prešutnim dogovorom blagosloviti JNA, 2003. je upriličena izložba “Ranjeni Krist”. Tada je sinula ideja o spomen-domu.
– U tom hangaru gdje je batinama ubijeno 5-6 ljudi, među njima i Siniša Glavašević, uredili smo Spomen-dom Ovčara. Tu su fotografije svih ubijenih, u betonskom podu su čahure čija su zrna ubila naše ljude, a uz zid u udubljenju na podu, na slami izloženi su predmeti – dokumenti, novac i drugo što je pronađeno kod žrtava čija je starost sezala od 16 do 72 godine. U središnjem dijelu je spirala koja vodi prema dolje i u kojoj su ispisana imena svih 200 žrtava Ovčare. Naše ideje u stvarnost je pretočio akademski slikar Miljenko Romić. Dom je svečano otvoren 20. studenoga 2006. na 15. godišnjicu zločina na Ovčari, čemu je nazočilo 2000 ljudi. Sjećam se da su svi bili šokirani jer sva ta tragedija vjerno je prikazana kroz mnoge detalje, osobne fotografije, ljudi su prepoznavali sat, osobne isprave, putovnice ili ključeve svojih ubijenih najbližih. Godišnje Dom posjeti 120.000 posjetitelja, a njihovi utisci upisani su u desetak debelih Knjiga dojmova – kaže Danijel Rehak dodajući kako tek unazad tri godine Ministarstvo branitelja pomaže Spomen-dom Ovčaru sa 150 000 kuna.
>>'Zbog rezanja prava branitelja ići ćemo i do Strasbourga'
>>Kolona tuge i ponosa: Slava vam i hvala, niste sami!