U subotu je u rodnom Međimurju umrla najpoznatija pjevačica međimurskih narodnih pjesama Elizabeta Toplek iliti teta Liza. Da je još poživjela, u studenom proslavila bi 93. rođendan. Prije deset godina snimila je kompaktnu ploču s orkestrom ansambla Lado koja je osvojila čak tri Porina. Taj je album predstavila i koncertom u zagrebačkom Kerempuhu na kojem je pjevala još jedna velika pjevačica kajkavske provenijencije, Anđela Potočnik.
Itekako zapažena bila je i njena ploča snimljena s popularnim Cinkušima, jedinstven primjer vokalne i glazbene suradnje između umjetnika bitno različitih generacija koja je okrunjena i nastupom u prepunom KSET-u koji je privukao uglavnom mlađu publiku. Općenito se stjecao dojam da je teta Liza imala bolji kontakt s mladima, nego sa svojim vršnjacima. Zato i jest bila omiljena među mladom publikom i mladim ljudima koji su se amaterski bavili čuvanjem tradicijske glazbe. Tajna te bliskosti svakako je i u tome da je Elizabeta Toplek svoju mirovinu pošteno zaradila kao školska kuharica u Donjoj Dubravi. Iako su je mediji posljednjih godina nazivali primadonom i kraljicom međimurske popevke, teta Liza nije imala ni primadonski niti kraljevski život, iako je pred javnošću u onoj raskošnoj međimurskoj nošnji koju je s ponosom oblačila nastupala sedam desetljeća. Imala je teta Liza puno iskustva pa nemalo čudi da je prvu samostalnu ploču i to u čakovečkoj produkciji snimila u vremešnoj dobi, u vrijeme kada drugi ljudi polako zatvaraju stranice svoje biografije. No, teta Liza nije bila tipična, to nikako. Energična, stamena, po potrebi i oštra, ali uvijek direktna, ponekad me po svojim stavovima i karakteru podsjećala i na veliku pjesnikinju Vesnu Parun.
Uostalom, obje su bile bodulke, jedna morska rođena na Zlarinu, a druga kontinentalna, rođena na otoku zarobljenom između dvije brze rijeke. Zahvaljujući redatelju Branku Ištvančiću, o teti Lizi je snimljen i dokumentarni film u kojem se nalazi i ona prelijepa sekvenca u kojoj ostarjela pjevačica svojim jedinstvenim, sonornim sopranom pjeva uz pratnju bandista (puhača) u maglovitoj, tipično međimurskoj prirodi koja više skriva nego što otkriva. Doista, teško je zamisliti bolju i slikovitiju, te autentičniju interpretatoricu prekrasnih, nostalgičnih ali i rijetko dramatičnih međimurskih pjesama od Elizabete Toplek. Stoga bi bilo lijepo kada bi netko sakupio njene snimke posijane po našim radio stanicama u kojima je teta Liza uz kulturno- umjetnička društva srčano pjevala svoj impresivni repertoar i tako napravio svojevrsnu glazbenu kronologiju njezinog pjevačkog života. To bi tek bio pravi spomen ne samo teti Lizi, nego i svim onim generacijama seoskih žena iz Međimurja koje su mukotrpnom životu usprkos, stizale pjevati, pa onda i stvarati međimurske popevke s kojima se ova Hrvatska s pravom ponosi. Ili bi se s njima trebala ponositi, ali sustavnije i samouvjerenije.