Spomenik domovini, a djeluje šuplje, prazno i beznačajno

Države izgrađuju spomenike u čast žrtvama koje su bile potrebne kako bi one bile ono što jesu danas. Francuski Slavoluk pobjede, talijanski Altare della Patria i meksički Spomenik domovini u Meridi neki su od primjera, ali postoje, naravno, i drugi. Izuzetak su Amerikanci – njihovi spomenici nisu izgrađeni u čast domovini, već u čast određenim ljudima – Washington Monument, Lincoln Memorial, Mount Rushmore. Najbliži spomeniku u čast američke domovine jest Kip slobode – dar Francuza – koji simbolizira „osvjetljavanje puta do slobode“, ali to nije spomenik u čast domovini.

U većem dijelu Europe i ostatku svijeta ljudi gledaju prema vladi da ih definira kao naciju, tako da im djeluje logično da vlada izabere i izgradi spomenik državi i ljudima koji su je stvorili. U Sjedinjenim Državama savezno definirana vizija onoga što Amerika jest, ili bi trebala biti, potaknula bi revoluciju ili je barem tako bilo prije nego što su Amerikanci nedavno počeli koketirati sa socijalizmom.

Ono što me nagnalo na razmišljanje o velikim nacionalnim vizijama bila je nedavna vijest da ćemo konačno izgraditi spomenik našoj domovini. Iskreno, planovi o “oltaru domovine” o kojima se govorilo više od dvadeset godina uvijek su me iritirali. Kao kršćanin molim se Bogu, a ne domovini, stoga svoje oltare preferiram vidjeti u crkvama.

Naziv „oltar” našim će religioznim građanima vjerojatno djelovati poganski, dok će njegove promašene religiozne konotacije u isto vrijeme nepotrebno iritirati sekulariste. Činilo mi se kao gubitnička ideja. Dakle, u potpunosti podržavam ideju spomenika domovini, ali ne i oltara domovine.

Međutim, vidjevši dizajn odabranog spomenika, posebno u kontekstu njegove lokacije, imao sam razočaravajući dojam o našem 24-godišnjem radu na ovom spomeniku. Najblaže rečeno, djeluje mi šuplje, prazno i beznačajno, posebno kada se postavi između dviju zgrada kao što je trenutačni plan. Praznina me pogodila do te mjere da sam čak i pomislio da bi bio dobar spomenik u čast propadanju nacionalne države, gdje ostaje samo granica bez srca, duše i identiteta. Država kao ništa, ili bilo što želite da bude, eterična – relativistički mokri san – dovodi u pitanje potrebu za granicom. Nekako ne vjerujem da bi ljudi koji su dali svoje živote u stvaranju ove države željeli da im se počast odaje „praznom rupom”.

Kažu da je ljepota u očima promatrača, no isto tako i prikladnost. Ali s vremenom se postiže konsenzus o onome što je lijepo i o onome što je prikladno, stoga mislim da ovaj spomenik neće proći taj test vremena. Lijepog je izgleda, posebno u pastoralnom okruženju, ali suviše beznačajan za ono čemu odaje počast – jednom čitavom narodu. Sada ga se požuruje kako bi se poklopio sa sljedećim izborima za gradonačelnika, na kojima se Milan Bandić opet nada pobjedi. Kao takav, sam spomenik postat će spomenik njegovoj ambiciji, ukusu i ograničenjima, a ne Hrvatskoj i ljudima koji su žrtvovali svoje živote da bi je stvorili.