Spomenike Hrvatima u Srbiji ne ruše niti oskvrnjuju, ali mnogi vape za obnovom

Iako su danas odnosi Hrvatske i Srbije narušeni brojnim neriješenim problemima iz Domovinskoga rata, desetljećima unazad dvije susjedne države bile su upućene jedna na drugu i dijelile su mnogo toga, i dobroga i lošega. Pokazuju to i rezultati rada brojnih poznatih Hrvata koje je život, iz raznih razloga, odveo u Srbiju, gdje su živjeli i radili i čija su djela i danas poznata.

Isti je slučaj i sa Srbima koje je život doveo u Hrvatsku. Brojni među njima ostavili su neizbrisiv trag o kojemu se i danas govori. Iza mnogih od njih ostali su podignuti im spomenici, obilježena grobna mjesta ili objekti koje su sagradili.

Kad je riječ o Hrvatima koji su živjeli i radili u Srbiji, oni su najveći trag ostavili na području Vojvodine i Srijema, gdje je desetljećima i stoljećima unazad i živio najveći broj Hrvata. Na tim prostorima gotovo da nema grada i sela u kojem netko od Hrvata nije učinio nešto po čemu je ostao upisan i zapamćen. Međutim, zbog nesređenih odnosa dviju država vrlo se često postavlja pitanje koliko se poznati Hrvati koji su „zadužili“Srbiju danas poštuju, odnosno održavaju li se i uređuju njihovi spomenici i grobna mjesta.

Pitanje je prije nekoliko dana aktualizirao i Institut za razvoj odnosa Hrvatske i Srbije iz Vinkovaca koji je, u povodu 200. obljetnice rođenja skladatelja Josipa Runjanina i 130. obljetnice od izbora hrvatske himne “Lijepa naša”, pokrenuo postupak trajnog rješenja sanacije i budućeg održavanja grobnog mjesta i nadgrobnog spomenika Josipa Runjanina u Novom Sadu. Runjanin je rođen 1821. godine u Vinkovcima, a pokopan je 1878. godine u Novom Sadu. On je 1848. skladao melodiju za Mihanovićevu pjesmu “Horvatska domovina”, koja je izabrana za hrvatsku himnu.

Prema riječima predsjednika Instituta Damira Rimca, grobno mjesto Josipa Runjanina, s nadgrobnim spomenikom, zbog nebrige je u lošem stanju, ali je i zaštićeno rješenjem Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Novom Sadu.

– Institut za razvoj odnosa Hrvatske i Srbije već je stupio u kontakt s nadležnim tijelima u Novom Sadu i u postupku je pribavljanje dokumentacije potrebne za sanaciju. Hrvatski časnik s velikim vojnim zaslugama pod zapovjedništvom bana Josipa Jelačića, saborski zastupnik u vrijeme bana Josipa Šokčevića, veliki poštovatelj Antuna Mihanovića i ostalih ilirskih rodoljuba te skladatelj hrvatske himne to je svakako zaslužio. Runjanina se prisjetimo barem pri intoniranju himne u svečanim trenucima ili tijekom sportskih uspjeha i tada si moramo priznati da do sada nismo učinili dovoljno kako bismo na primjeren način obilježili posljednje počivalište jednog od velikana hrvatske povijesti. Na žalost, Runjanin je danas zaboravljen i to moramo promijeniti – rekao je Rimac.

A da se puno toga može napraviti kada se želi, govori i primjer spomenika velikanu bunjevačkih Hrvata biskupu Ivanu Antunoviću, koji je u središtu Subotice otkriven krajem prošle godine. Katolička crkva i Hrvati u Vojvodini biskupa Antunovića slave kao narodnog prosvjetitelja, naslovnog biskupa u Kalači i bačkog hrvatskog pisca u 19. stoljeću. Pozitivan je i primjer otkupa i obnove rodne kuće bana Josipa Jelačića u Petrovaradinu, u što se uključila i država Srbija. Kuća je desetljećima propadala, a nisu bili riješeni ni imovinskopravni odnosi. Za potrebe otkupa i obnove dijela rodne kuće bana Josipa Jelačića srbijanska vlada do sada je uplatila 700.000 eura.

– Drago mi je što, uz Republiku Hrvatsku, i Republika Srbija u posljednje vrijeme preuzima brigu o ostvarivanju prava Hrvata u Republici Srbiji. Samo tako možemo biti zadovoljni i lojalni građani koji pridonose rastu i na ponos su obje države – rekla je tim povodom predsjednica Hrvatskog nacionalnog vijeća Jasna Vojnić.

Kada je riječ o poznatim Hrvatima koji su pokopani i imaju spomenike u Srbiji, tu je i spomenik partizanskom heroju Stipanu Filipoviću u Valjevu. I brojni sportaši hrvatskih korijena koji su ostvarili velike svjetske karijere, poput Stjepana Bobeka, Franje Mihalića, Dane Korice i drugih, pokopani su u Srbiji. Ne smiju se zaboraviti ni prvi kompozitor opere za djecu Franjo Štefanović, skladatelji Ilija Okruglić Sremac, Stanislav Prepek... Primjera radi, i prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman bio je predsjednik NK Partizana iz Beograda.

U nizu sličnih primjera ipak je najpoznatija Kuća cvijeća, u kojoj je pokopan Josip Broz Tito. Znatiželjnici i štovatelji lika Josipa Broza i danas posjećuju taj mauzolej u elitnom beogradskom naselju Dedinju. Kuća cvijeća je, kao i kad je sagrađena i uređena, u besprijekornom stanju. Govoreći o iskazima poštovanja, predsjednik Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine (DSHV) Tomislav Žigmanov kaže da je situacija različita od regije do regije, ali da, općenito promatrano, stanje i nije tako loše. Napominje i da srbijanske vlasti nemaju neki razvijen program zaštite materijalne kulturne baštine koja postoji uz katoličku crkvu pa je na službenicima crkve da se snalaze. Prema riječima Žigmanova, obnova crkve sv. Jurja u Petrovaradinu, koju će financirati Grad Novi Sad i Pokrajinska vlada, prvi je veći iskorak na tom planu. Obnavlja se još niz crkvenih objekata, ali za neke od njih ne postoji nikakav interes pa su Hrvati jedva ishodili od crkvenih vlasti da je se ne sruši.

– Važno je istaknuti kako zbog činjenice da su isključeni iz procesa donošenja odluka na svim razinama i izrazito podzastupljeni u ustanovama zaštite kulturnog nasljeđa, Hrvate u Srbiji i njihove institucije nitko i ne pita o planiranju i realiziranju obnove sakralne materijalne baštine koja je najčešće vezana uz Katoličku crkvu – rekao je Žigmanov. Posebno je istaknuo monumentalnu katoličku crkvu u srijemskom selu Kukujevcima, koja je tijekom 1990-ih opljačkana, a njen inventar uništen. Riječ je o srijemskom selu nedaleko od Šida koje je do Domovinskog rata bilo većinski naseljeno Hrvatima. S ratnim događajima u Hrvatskoj gotovo su se svi tamošnji Hrvati iselili. Prema Žigmanovljevim riječima, u toj crkvi je najprije, nakon protjerivanja gotovo svih Hrvata 1995. godine, nekoliko godina bila staja u kojoj su se držale ovce i koze. Nakon 2000. crkva je služila kao pilana, a uoči dolaska hrvatskog predsjednika Ive Josipovića u službeni posjet Republici Srbiji, iseljena je.

– Danas marni i zacijelo najaktivniji župnik na poslovima zaštite i obnove katoličkih crkava u Srbiji vlč.Nikica Bošnjaković temeljito renovira kukujevačku crkvu Presvetoga Trojstva novcem koji su osigurale i srbijanske vlasti, ali više od 80% onim koji su osigurali bivši i sadašnji biskup Đakovačko-osječke mitropolije Marin Srakić i Đuro Hranić, srijemski biskup Đuro Gašparević, prognani Kukujevčani i Vukovarsko-srijemska županija – kaže Žigmanov.

Dodaje i da DSHV upozorava na ove probleme, njihovu neodrživost i traži od predstavnika vlasti pravedna rješenja, uz visoku uključenost predstavnika Hrvata u proces upravljanja zaštitom. – Saveznici su nam na tom putu i predstavnici Katoličke crkve. No uspjeha još uvijek nema veći broj – rekao je Žigmanov. Nekadašnji predsjednik Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Jelačić iz Petrovaradina Petar Pifat slaže se s tvrdnjama mnogih kako su Hrvati u Srbiji ostavili dubok trag, što potvrđuju i brojni dokazi. Podsjeća na brojne crkve u Petrovaradinu, Vojvodini i Srijemu, kao i na činjenicu da je prije Drugog svjetskog rata u Petrovaradinu djelovalo tridesetak udruga koje su u svome nazivu imale predznak „hrvatski“.

– Nije to čudno. Uvijek je bilo onih koji su dolazili ili odlazili, kao i ratova, migracija, preseljenja zbog posla i slično. Uz to, Novi Sad i Petrovaradin nalaze se na Dunavu i križanju brojnih putova pa su i zato mnogi poznati Hrvati baš tu dolazili i ostali živjeti i djelovati. Za mnoge od njih zna se što su ostavili za sobom, a za ostavštinu nekih se i ne zna. Neki su dobili spomenike, ploče i slično, a neki su zaboravljeni. Na nama je da podsjetimo koliko su pojedinci hrvatskih korijena zadužili cijelo društvo u Srbiji, ali i drugi zaboravljeni, bez obzira na nacionalnost, te da se oni nikada ne zaborave – rekao je Pifat.

Vraćajući se na inicijativu za obnavljanje spomenika Josipu Runjaninu, podsjeća da taj spomenik nije oštećen, ali je zub vremena učinio svoje. Na „zaboravljenom“spomeniku uklesana su i prva četiri takta “Lijepe naše domovine”, koji se sada gotovo i ne vide. Pifat podsjeća da je sve do 1970ih grobno mjesto Josipa Runjanina redovito obilazila, čistila i na njemu ostavljala cvijeće Anica Nevolić iz Petrovaradina. S osnutkom društva „Jelačić“njegovi članovi preuzeli su tu dužnost. Ali obnove nije bilo. Radi se, kaže, na tome da se grobno mjesto i spomenik obnove i urede, za što je interes prije pokazivao i Središnji ured za Hrvate izvan Hrvatske. Međutim, do sada od toga nije bilo ništa.

Pifat dodaje kako se posljednjih godina mnogo toga radi na obnovi i uređenju spomenika znamenitim Hrvatima u Novom Sadu i okolici, kao i na obnovi i uređenju nekih katoličkih crkava. Međutim, kaže i da su neki od spomenika i natpisnih ploča uklonjeni 1990-ih i nikada nisu vraćeni na mjesta na kojima su bili. Na primjer, kip Presvetoga Trojstva ispred župne crkve u središtu Novoga Sada, koju Novosađani, zbog njene monumentalnosti, nazivaju i katedralom, iako ona to nije. Uklonjena je i spomen-ploča u čast prvom hrvatskom kralju Tomislavu s katoličke crkve u obližnjim Srijemskim Karlovcima.

– Iza nas su turbulentna vremena, a i asimilacija je učinila svoje. Moram reći i da se puno toga pokrenulo i ide nabolje u odnosu na prijašnje godine te da država ulaže sredstva i u obnovu objekata i crkava vezanih za Hrvate. Međutim, treba reći kako i hrvatska zajednica u Srbiji, kao i Crkva, mora biti aktivnija, predlagati, tražiti… Problem Hrvata u Srbiji je i nedostatak kadrova. Činjenica je da i kada traže da se zaposli netko od Hrvata s određenim kvalifikacijama i referencama, mi nemamo koga predložiti. Mislim da vlast na taj način pokazuje dobru volju kako bi u svoj rad uključila i Hrvate. Kažem to zato da bih upozorio da se mora početi sustavno raditi na svim razinama jer to je jedini način da uspijemo u tome što radimo – naglašava Pifat. Upozorio je i na nedavni slučaj Špilerove kuće u Petrovaradinu koja se smatra najstarijom kućom u Novom Sadu. Objašnjava da su novi vlasnici htjeli srušiti kuću kako bi na njenom mjestu sagradili višestambeni objekt. Međutim, pobunili su se brojni građani pa su nadležni donijeli odluku da se ta kuća, koja je inače pod zaštitom, ne smije srušiti ili oštetiti.

Kad se govori o Hrvatima u Srbiji, najčešće se ističu oni u Vojvodini i Srijemu, iako Hrvati žive, rade i stvaraju i u Beogradu, pa i drugim dijelovima nama susjedne istočne zemlje, na što upućuje i Stipo Ercegović, predsjednik Zajednice Hrvata Beograda “Tin Ujević”. Ercegović je pokrenuo i inicijativu da se partizanski narodni heroj Stipan Filipović u Srbiji, ali i svagdje drugdje, naziva svojim pravim imenom – Stipan, a ne Stjepan ili Stevan, kako se događalo. Inače, u spomen na Filipovića, koji je rođen u Opuzenu, u Valjevu je podignut 16-metarski spomenik. Ercegović ističe i niz drugih poznatih Hrvata koji su živjeli i radili u Beogradu.

– Prvi predsjednik Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) Josip Pančić rođen je u Bribiru u Hrvatskoj. Njega je se počelo nazivati Josifom, pa i govoriti da je Srbin, a činjenica je da je Hrvat i da danas u SANU, u spomen na nj, postoji postavljena spomen-ploča. Puno je ljudi ovdje radilo i stvaralo, ali to je s godinama i svim problemima s kojima se suočavamo pomalo zaboravljeno – ističe Ercegović.

U prilog tome govori i njegov nedavno završeni dokumentarni film o hrvatskim kiparima, poput Meštrovića, Augustinčića i drugih, čijih 30ak umjetničkih djela krase trgove i parkove niza srbijanskih gradova. Prema Ercegovićevim riječima, u Srbiji nema nekog većeg grada koji nema neko djelo hrvatskih kipara. Kakav i koliki su trag Hrvati ostavili u Beogradu, govorit će i monografija pod nazivom „Hrvatski arhitekti u izgradnji Beograda“.

– U Beogradu je više od 500 objekata sagrađeno prema projektima hrvatskih arhitekata, što također puno govori. Neki od tih objekata i danas su prepoznatljivi i predstavljaju simbole Beograda, ali i Srbije. Smatramo da o tome treba govoriti i da to treba ostati zabilježeno – ističe Ercegović.

Na popisu tih objekata je i palača Albanija, sagrađena uoči Drugog svjetskog rata, koja je u to vrijeme slovila za najvišu zgradu na Balkanu. Hrvatski arhitekti projektirali su i zgrade hotela Moskva, Jugoslavija, Savezno izvršno vijeće, Centralni komitet, paviljone u Studentskom gradu, zračnu luku Surčin, knjižnicu, Narodnu banku… U sklopu projekta u planu je i izraditi 30-50 panoa na kojima će biti prikazane najmonumentalnije građevine u Beogradu građene prema projektima hrvatskih arhitekata.

– Beograd je na nizu sjecišta putova, dvije rijeke, željezničkim i cestovnim putovima, a uz to bio je i glavni grad bivše države. To je grad od dva milijuna stanovnika koji puno toga nudi i pruža. Normalno je da su i brojni Hrvati, iz raznih razloga, dolazili ovdje kako bi živjeli i radili, a mnogi od njih upravo su ovdje ostavili dubok trag. Smatram da je i na hrvatskoj zajednici u Srbiji, udrugama, političkim strankama i drugima da učine više kako se ti ljudi ne bi zaboravili. Mislim da se imamo čime pohvaliti i svima pokazati kolika je zapravo bila važnost Hrvata u Srbiji tijekom proteklih godina, desetljeća, pa i stoljeća – rekao je Ercegović.

Ističe da i danas u Beogradu žive i rade brojni poznati Hrvati. Ercegović je najavio i da će uskoro na Studentskom trgu u Beogradu biti useljen novi prostor koji će se koristiti kao zajednički prostor za sve Hrvate u Beogradu, što će omogućiti pripremu i realizaciju niza drugih projekata vezanih za Hrvate koji tamo žive.