"Sporazum o krivnji" jedina je nagodba koju HDZ može očekivati

Cilj nam je da 60 posto sudskih postupka okončamo nagodbom, odnosno sporazumijevanjem. Rečenica je to iz godišnjeg izvješća Državnog odvjetništva, kojom je Mladen Bajić, glavni državni odvjetnik, svojim podređenima, zapravo odredio smjer kojim bi trebali ići. Da ne bi bilo zabune u shvaćanju, taj stav glavnog državnog odvjetnika pretočen je i u naputak državnim odvjetništvima u kojem je detaljno objašnjeno što je to zapravo sporazumijevanje, što se njime dobiva, kako se treba provoditi te koja su pravila takvog okončavanja sudskog postupka. Svrha svega je ekonomičnost sudskog postupka, jer sporazumima o krivnji čak i u situacijama kada je broj okrivljenika velik, sve može biti okončano u samo jednom danu. Kako to izgleda i što znači u praksi, možda najbolje govore sljedeći primjeri.

Primjer prvi: Prva politička stranka na optuženičkoj klupi u korupcijskoj aferi neslućenih razmjera. Materijalna šteta mjeri se u desecima milijuna kuna, no iako bi u slučaju pravomoćne osuđujuće presude obavezni povrat 32 milijuna kuna, za koliko je HDZ inkriminiran optužnicom u aferi Fimi media, sigurno mogao dovesti i do bankrota stranke koja je godinama drmala državom, trenutačno puno veću štetu HDZ-u radi aktualni sudski postupak.

Kako je Sanader doista vladao

Jer kroz njega, javnost gotovo svakodnevno podosta doznaje prvo o načinu na koji je Ivo Sanader godinama vladao strankom, Vladom i državom, a drugo i o poltronizmu koji je prevladavao i još prevladava u HDZ-u. Kako vrijeme odmiče, a lokalni izbori se približavaju, politička šteta za trenutačno najveću oporbenu stranku sigurno će biti sve veća i veća. Jer svjedočenja eminentnih članova HDZ-a, poput bivše predsjednice Jadranke Kosor, bivših glavnih tajnika Branka Bačića i Ivana Jarnjaka te bivših ministara Biance Matković i Darka Milinovića, koji su svjedočili u dosadašnjem djelu postupka, otkrivaju, da bez obzira na to koliko se oni trudili zaštiti sebe, a okriviti bivšeg premijera, vadeći se da ništa nisu znali – to baš i nije točno. Svi su sve znali i nitko nije bez krivnje.

I stoga kada se sve to sagleda u realnom svjetlu, bez političkih spinova, nikoga ne treba previše čuditi što se iz HDZ-a sve češće čuje kako razmišljaju o – nagodbi.

No ta priča ima kvaku i to baš ne malu. Riječ je o tome da se nagodba samo kolokvijalno u pravničkim krugovima zove nagodba, dok je pravi naziv za to, zapravo, sporazum o krivnji. Drugim riječima, ako HDZ misli iz cijele ove korupcijske priče izaći koliko-toliko čistog obraza, morao bi se nagoditi s USKOK-om, a uvjet za to je priznanje krivnje. I to onako kako im se optužnicom stavlja na teret. A to znači da bi sadašnje vodstvo HDZ-a zapravo priznalo da su se pojedine parlamentarne te jedna predsjednička kampanja od 2003. do 2009. godine financirale ilegalnim novcem iz tzv. crnih fondova. I ne samo da bi to priznali, već bi morali vratiti 32 milijuna kuna, s obzirom na to da se u optužnici tvrdi kako je HDZ za toliko oštetio državni proračun. U čemu je onda smisao nagodbe, s tužiteljstvom vjerojatno će se zapitati mnogi? Pa smisao bi bio što bi najveća oporbena stranka s USKOK-om, u slučaju nagodbe, mogla pregovarati jedino o – kazni. Odnosno, HDZ bi mogao inzistirati da joj se izrekne najmanja moguća kazna, a prema Zakonu o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela, novčana kazna ne može biti manja od 5000 kuna niti veća od osam milijuna kuna. Drugim riječima, HDZ bi priznanjem krivnje i vraćanjem inkriminiranih 32 milijuna kuna, što je obavezno i bez čega nema nagodbe, mogao ispregovarati najmanju moguću novčanu kaznu. Ako bi sporazum njih i USKOK-a sud prihvatio, tada bi HDZ mogao izaći iz sudskog postupka.

Time bi sigurno sanirali daljnju političku štetu te bi spriječili da još prljavih tajni ispliva na površinu. No s druge strane, imali bi pravomoćnu presudu kojom bi im politički oponenti mogli mahati kao crvenom krpom, tvrdeći da je, eto i sudski dokazano da su duboko koruptivna stranka. S obzirom na sve to, nije čudno, što stranačko vodstvo dobro važe što im se više isplati, u međuvremenu u javnost puštajući spinove kako su spremni priznati pola štete i nagoditi se tako da krivac u cijeloj priči bude odgovorna osoba u pravnoj osobi, a ne cijela stranka. No ta taktika, teško da je provediva pa će sigurno biti zanimljivo vidjeti hoće li biti nagodbe ili će HDZ svoju sreću, kako se kaže, i dalje tražiti u sudskom postupku, nadajući se da će, ako ništa drugo, na kraju barem osporiti visinu inkriminirane štete.

Primjer drugi: Doktora Dragu Rubalu i još 67 osoba USKOK je nedavno optužio da su uzimali, odnosno davali novčane iznose, kako bi isposlovali invalidske mirovine, na koje prema zakonu nisu imali pravo. Cijena za taj poslić bila je nekoliko tisuća eura, a kako se sve odvijalo, zabilježeno je na snimkama tajno snimljenih razgovora. Iako optužnica još nije pravomoćna i vjerojatno sjednica optužnog vijeća na kojoj će se o pravomoćnosti optužnice odlučivati neće biti prije jeseni, neslužbeno se čuje da se 55 optuženika već sada odlučilo na nagodbu. Vjerojatno su procijenili da im je bolje priznati to za što ih se tereti, vratiti novac za koji ih se inkriminira te završiti cijelu tu priču što je prije moguće. Jer u protivnim, sudski postupak sa 68 okrivljenih, tijekom kojeg bi se vjerojatno saslušalo barem toliko svjedoka, i uz najveću disciplinu svih stranaka u postupku, potrajao bi barem dvije godine. Do pravomoćnosti presude prošlo bi još vjerojatno dvije godine, a pitanje je što bi okrivljenici time dobili, odnosno bi li uspjeli na kraju ishoditi oslobađajuće presude, konačni cilj svakog optuženika.

Primjer treći: Srećko Jurišić splitski je poduzetnik koji je bio optužen u aferi pokušaja podmićivanja sudaca Vrhovnog suda. Njega, te saborskog zastupnika Ivana Drmića, novinarku Sanju Marketić, poduzetnika Dragu Tadića i Božicu Ćavar Tadić USKOK je teretio da su namjeravali prikupiti 750.000 eura, što je trebalo poslužiti kao mito za neimenovane suce Vrhovnog suda, a kako bi oni po primitku novca potom utjecali na konačni ishod presude Branimiru Glavašu, u tom trenutku osuđenom zbog ratnog zločina nad civilima na 10 godina zatvora. Prema optužnici, Jurišić je bio glavni operativac koji je tvrdio da ima nekakve veze te je hodao amo-tamo tražeći novac. No kada je trebao sjesti na optuženičku klupu, jednostavno je odlučio da će sve to ubrzati. Bez ikakve najave ostalim suoptuženicima, priznao je sve kako mu se optužnicom stavlja na teret. U zamjenu za to, uvjetno je osuđen, mora vratiti 50.000 eura te će vrlo vjerojatno biti svjedok na aktualnom suđenju Dragi Tadiću. Inače jedinom od optuženika koji se odlučio sreću potražiti u sudskom postupku jer su Jurišićevim tragom spas u nagodbi naknadno potražili i Drmić i S. Marketić i Tadićeva supruga.

I do sedam godina zatvora

Svi navedeni primjeri potpadaju pod nadležnost USKOK-a, koji je sporazumijevanje o krivnji najčešće primjenjivao od 2008. kada je novi Zakon o kaznenom postupku (ZKP), koji je to omogućio, stupio na snagu za djela iz nadležnosti USKOK-a. Statistika tako kaže da je USKOK lani od 344 osuđujuće presude, do njih 78 došao nagodbom. Kad je riječ o kaznenim djelima iz županijske nadležnosti, od kada se u rujnu 2011. i na ta djela počeo primjenjivati novi ZKP, do kraja te godine sklopljeno je 17 nagodbi, dok ih je ove godine do lipnja bilo 113, dakle više no što ih je USKOK imao cijele lanjske godine. U DORH-u pojašnjavaju i da se nagodbama pribjegavalo kada god je bila izvjesna zatvorska kazna, a pravilo je kojim se pritom tužitelji vode da optuženom ponude kaznu koja je za trećinu manja od kazne za koju se očekuje da bi bila izrečena u sudskom postupku. Iako DORH ne vodi statistiku o tome za koja se kaznena djela pribjegava sklapanju nagodbi, kažu da je riječ uglavnom o težim kaznenim djelima, a kazne prema dosad sklopljenim nagodbama kretale su se od visokih novčanih, uvjetnih pa sve do zatvorskih koje su mogle biti i do sedam godina.

Iako u javnosti prevladava mišljenje da se svi mogu nagoditi za sve, u DORH-u pojašnjavaju da to baš i nije tako jer postoje situacije u kojima nagodba nije opcija, poput, primjerice, u slučajevima optuženja za pedofiliju ili situacijama kada se nagodbi protive teško ranjive žrtve, same žrtve ili oštećenik.

I dok u DORH-u ističu da se nagodbama treba pribjegavati kada je god to moguće, prije svega zbog ekonomičnosti i skraćivanja sudskog postupka, pojedini odvjetnici upozoravaju i na neke očite nedostatke takva pristupa rješavanju slučajeva. Dr. sc. Laura Valković tako upozorava da sporazumijevanje s tužiteljstvom, s braniteljske pozicije prije svega ovisi o kvaliteti dokazne građe koju je državni odvjetnik prikupio tijekom svoje istrage.

– Braniteljska je dužnost i obveza da se temeljito upozna sa sadržajem tih dokaza, da zatim o kvaliteti dokaza upozna okrivljenika te da zajedno s okrivljenikom donese odluku hoće li ući u pregovaranje ili ne. Tijekom relativno kratke primjene ovog instituta, mogle su se primijetiti neke pojedinosti, koje po mom mišljenju nisu u skladu s temeljnim načelima kaznenog postupka. Naime, kod postupaka koji se vode protiv više okrivljenika, a pojedini se okrivljenici odluče na sklapanje sporazuma s tužiteljstvom, postoje sporazumi i izjave u kojima se kao uvjet sklapanja sporazuma naznačuje da se okrivljenik (koji se sporazumijeva) obvezuje da istovjetno sadržajno iskazuje kada i ako bude (u odnosu na suokrivljenike koji se nisu nagodili i idu u raspravu) ispitivan kao svjedok. Vidljivo je da se radi o nezakonitu uvjetu u sporazumu jer okrivljenik može priznati krivnju jer to njemu odgovora iz bilo kojeg razloga. Podsjećam da okrivljenik nije dužan govoriti istinu, odnosno on prilikom iskazivanja i sklapanja sporazuma ne dobiva upozorenja kao svjedok na sudu. Svjedoka na sudu upozorava se da je dužan govoriti istinu i da može odbiti odgovor na pojedino pitanje pod točno zakonom određenim uvjetima. Budući da okrivljenik takva upozorenja ne dobiva pri sklapanju nagodbe, tada je jasno da njegov iskaz može biti različit od iskaza koji bi on trebao kao svjedok dati na sudu. Radi se o miješanju procesnih uloga koje nisu u skladu sa ZKP-om. Po mom mišljenju takvim i sličnim uvjetima u sporazumu nema mjesta – zaključuje L. Valković.