Iz tužne priče o gradnji Pelješkog mosta može se naučiti koliko skupe mogu biti pogrešne političke odluke. Tu je pouku važno imati na umu sada kada se jedna hrvatska vlada odlučila na vraćanje Ine u hrvatske ruke.
Prema posljednjim vijestima, na drugi krug natječaja za gradnju Pelješkog mosta javilo se 12 svjetskih kompanija, a samo je jedna od tih ponuda poluhrvatska, zajednička, zagrebačkog Viadukta i francuskog Bouyguesa. Bude li sve u redu, za godinu dana bit će potpisan ugovor, a izgradnja će trajati oko četiri godine. Dakle, Hrvatska će biti spojena najranije 2021. ili 2022. godine. To je 25 godina od prve inicijative, one SDP-ova dubrovačko-neretvanskog župana Ivana Šprlje iz 1997. Godinu dana poslije ideju je “preuzeo” HDZ i od tada to slovi kao HDZ-ov projekt.
Gradnja nekoliko puta počinje, a prekinuta je 2011., kada se premijerka Jadranka Kosor preplašila ismijavanja Zorana Milanovića i Radimira Čačića i zaustavila gradnju. Kada je na vlast došao taj dvojac, ocijenili su projekt pljačkaškim, a kao alternativu ponudili ideju o gradnji autoceste preko teritorija BiH do Dubrovnika. Ta se ideja pokazala suludom i neostvarivom zbog Schengenskog režima. Shvaćajući hrvatski problem s povezivanjem teritorija, Bruxelles presuđuje i Milanovićevoj Vladi sugerira – gradnju Pelješkog mosta!? Most je prema prvobitnim planovima trebao biti dovršen 2017. i to izgrađen od hrvatskih tvrtki. No, neće biti gotov još pet godina, bit će skuplji, stajat će barem 300 milijuna eura, a na gradnji će zaraditi strani građevinari.
Pouka ove priče je da, kada se udruže neodlučnost, nesposobnost i izostanak vizije SDP-ovih i HDZ-ovih garnitura, rezultat biva tragičan i skup. HDZ i SDP sada imaju novu šansu, da na pitanju vraćanja Ine ne upropaste nacionalni interes, ne izgube silne godine i ne naprave financijsku i štetu za nacionalnu sigurnost. Novi predsjednik SDP-a Davor Bernardić ne dvoji da Inu treba otkupiti od MOL-a. No, protiv je modela s HEP-om, jer “dionicu budućnosti ne prodajete”. Kaže da mu je to što radi Vlada sumnjivo, posebno zato što je “kad su HDZ i privatizacija u istoj rečenici, okus još uvijek gorak”. Još je dodao i da SDP ima nacrt kako drukčije vratiti Inu, ali ga ne želi otkriti.
Bernardiću je najveći problem kako vratiti vjerodostojnost i političku težinu SDP-u pa to želi učiniti putem rasprave o Ini. Što i nije loš odabir. Svakako bolji od njegova plana da SDP izdigne kroz akcije rušenja ministra Barišića i osnivanjem istražnog povjerenstva koje bi se bavilo putovanjem Grabar-Kitarović u SAD. Što je u odnosu na temu o Ini banalno. No, ovdje Bernardić mora biti svjestan da je SDP zadnji koji ima pravo prigovarati na moralnost HDZ-a. Prvi promašaj u slučaju Ine počeo je SDP prodavši MOL-u 25 posto tada puno vrednije Ine za samo 505 milijuna dolara. Nemojmo zaboraviti da je na početku mandata Milanović u NO Ine postavio prijatelja koji je pripremio prijedlog daljnje prodaje 19 posto državnih dionica Ine MOL-u, od čega se odustalo zbog otpora u javnosti. Potom je utrošio dosta državnog novca na pripremu koncesioniranja hrvatskih autocesta pa odustao zbog najava referenduma. No i dalje je imao ambicija o prodaji javnog sektora pa je uložio u projekt za privatizaciju – HEP-a (?), tvrtke do koje je Bernardiću sada toliko stalo. Sjetimo se i da je u zadnjoj predizbornoj kampanji Milanović prosvijećeno govorio da Inu treba otkupiti od Mađara.
Bernardiću nije dakle lako jer nasljeđuje prethodno političko glavinjanje SDP-a, no upravo to mu je i pouka da se izdigne iznad populizma i usredotoči na realizaciju dugoročnog nacionalnog interesa vraćanja Ine i osiguranja hrvatske energetske neovisnosti. Grijesi su, dakle, zajednički, nema tu svetaca.
>> Martina Dalić trebala bi se kloniti Ine do odluke Povjerenstva