Sramotno je da uopće postoji kazneno djelo 'sramoćenja'. Napokon je to shvatila i Vlada

Ako u ičemu postoji kontinuitet u hrvatskoj zakonodavnoj i sudskoj praksi, onda je to u korištenju kaznenog zakonodavstva kao instrumenta za uvođenje cenzure i medijske represije. Još iz vremena socijalizma kada je (i to danas jedan od vrlo uglednih sudaca) osuđen Dobroslav Paraga jer je javno progovorio o tome što je sve proživljavao na Golom otoku gdje je završio kao neprijatelj komunističkog režima, Hrvatska ima zakone kojima se sankcionira javna riječ i suce koji će ih primijeniti po potrebi, i to tako da osude javno izrečenu istinu ako ona nekome nije po volji.

Kažnjavanje za verbalni delikt

U komunizmu se otvoreno i bez uvijanja kažnjavalo za verbalni delikt, a u demokratskoj Hrvatskoj ista je stvar upakirana u nešto ljepši paket zakonskih normi koje štite čast i ugled. Devedesetih godina, u vrijeme kada je nekoliko slobodnih medija kritiziralo način vladanja Franje Tuđmana, Kaznenim zakonom naročito se štitila čast i ugled predsjednika države, predsjednika Vlade, Sabora, Vrhovnog i Ustavnog suda. Brigu o njihovoj časti i ugledu po zakonu su morali voditi tužitelji. U praksi je to značilo da su prethodnici Mladena Bajića na funkciji glavnog državnog odvjetnika morali pratiti hoće li se tko od novinara očešati o koga od državnih glavešina i po službenoj dužnosti pokretati tužbe za klevetu. Tako se samo protiv Feral tribunea pokrenuo čitav niz kaznenih postupaka.

Jedna od češćih “mušterija” hrvatskih sudova u to je vrijeme bio Tomislav Merčep – čovjek protiv kojega je Haaški sud otvorio istragu za ratne zločine, a naše pravosuđe preuzelo suđenje. Merčep je zapovijedao postrojbama pričuvnog sastava policije koje su pobile obitelj Zec i vršile likvidacije na Pakračkoj poljani. Danas, više od dvadeset godina od zločina, on i dalje izaziva jezu pa ne čudi što je kazališna predstava o Aleksandri Zec publiku ostavila nijemom. No mediji koji su pisali o Merčepu i njegovim zločinima za to su bili kažnjavani. Zapovjednik postrojbe koja je ostavljala pustoš iza sebe sustavno je novinare tužio za klevetu i inkasirao odštete za duševne boli. Kad je Feral tribune napisao da Merčep mora najprije dokazati na sudu da ima dušu, uzvratio je novom tužbom.

Vrijeme je potvrdilo da je istina sve što se pisalo o Merčepu, ali davno je vuk pojeo magare. Novina koje su najviše pisale i koje je Merčep najviše tužio više nema, kao ni novca koji je Merčep tužbama izvukao iz Ferala. Slično je prošla i objava informacije da je Ministarstvo obrane skrivalo haaškog bjegunca Ivicu Rajića. Iako je napisana istina, novinari su za nju bili kažnjeni. U tom se duhu reagiralo i na objavu da je američka agencija Kroll katastrofalno ocijenila hrvatski kreditni rejting. Sva 22 ministra tadašnje vlade Zlatka Mateše tužila su za klevetu novinara Davora Butkovića.

U odnosu na to vrijeme nije se puno toga promijenilo. Osnovna je razlika u tome što su zakonske norme kojima se formalno štiti čast i ugled postale sofisticiranije, ali jednako kao i prije ostavljaju mogućnost da se novinara kazni za prenošenje istine. Od 2011. godine u Kaznenom zakonu imamo djelo sramoćenja, prepisano iz švicarskog zakona, prema kojemu se novinaru neće dopustiti da dokaže kako je objavio istinu ako sudac ocijeni da ta istina nije u javnom interesu. Najsvježiji primjer kažnjavanja prenošenja činjenica slučaj je novinarke Slavice Lukić. Osuđena je za sramoćenje jer je objavila da je Poliklinika Medikol jedna od privatnih zdravstvenih ustanova koje je HZZO najviše financirao. Od studenog 2007. do konca 2013. dobili su oko 500 milijuna kuna. Kolegica Lukić podrobnije je navela kako je taj novac trošen te zaključila da je financirana nestabilna zdravstvena ustanova. Njenu je ocjenu potvrdio razvoj događaja, odnosno činjenica da su koncem prošle godine blokirani računi Medikola te da su vlasnici početkom ove godine zatražili predstečajnu nagodbu. Sud je, međutim, ocijenio da nije od javnog interesa informacija o tome kamo ide javni novac pa je osudio kolegicu Lukić.

Promijenile su se i kazne

U odnosu na devedesete, osim sofisticiranijih zakonskih normi kojima se prijeti objavi istine, promijenile su se i kazne. Dok su sudove s tužbama za klevetu pohodili ljudi poput Merčepa, novinarima su prijetile zatvorske kazne. Danas se čast i ugled ne brane zatvorom nego novčanom kaznom. U praksi to znači da bi kolegica Lukić po starome vjerojatno dobila kaznu od šest mjeseci zatvora uvjetno, a sada vlasnici Medikola mora platiti 26.000 kuna plus sudske troškove, plus vjerojatna parnica za naknadu štete koja sigurno neće biti lakša od 100.000 kuna. Kada se sve zbroji, postane li presuda pravomoćna, novinarka mora računati s tim da će idućih nekoliko godina raditi samo za to da bi platila ceh jer je objavila istinu o trošenju državnog novca. Pritom valja naglasiti da izdavač nema nikakvu obavezu podmiriti te troškove, nego su oni isključivo na teret novinara.

Suočena s pritiskom Hrvatskog novinarskog društva zbog cenzure koja se nameće kroz sudsku primjenu kaznenog djela sramoćenja, vlada Zorana Milanovića reagirala je priopćenjem na svojim web-stranicama u kojemu se ograđuje od sadržaja zakonskog teksta napominjući da je sramoćenje u Kazneni zakon uvedeno u mandatu prošle vlade. Bivša premijerka Jadranka Kosor, prozvana na Vladinu webu, sada govori da nije bila predviđena ovakva primjena zakona.

Odvjetnica Vesna Alaburić dvadeset se godina bavi ovom problematikom i upozoravala je na moguće loše posljedice uvođenja sramoćenja u Kazneni zakon još u vrijeme kada je ono bilo ideja nekolicine profesora. Sada kaže da sramoćenje lako može uzrokovati presude koje nisu u skladu s praksom Europskog suda za ljudska prava. Podsjeća i da je iz Kaznenog zakona izbačen članak 203. koji je jamčio oslobađajuću presudu ako tužitelj nije uspio dokazati da je novinar postupao isključivo s namjerom uvrede i povrede časti. Tim se zakonom, neki je dan izjavila Alaburić, javni interes, osim u slučaju iznošenja činjenica iz osobnog i obiteljskog života, podrazumijevao.

Novinarsko društvo traži izbacivanje sramoćenja iz Kaznenog zakona, no Vlada koja se ograđuje od njegova uvođenja još nije načisto. Dok su ministri redom rekli da bi izbacili sramoćenje, a za brisanje je te zakonske odredbe i sam premijer Zoran Milanović, ministar pravosuđa Orsat Miljenić kao sigurne najavljuje korekcije.

– Sramoćenje će se mijenjati i uklonit će zabrana dokazivanja istinitosti – kaže ministar dodajući da je radnoj skupini koja ionako radi na korekcijama Kaznenog zakona dao uputu da razmisli o rješenju. – Javne osobe, bilo da su na javnoj funkciji ili svojim ponašanjem plijene pozornost javnosti, kao i svi oni koji raspolažu javnim novcem, imaju nižu razinu zaštite privatnosti – kaže Miljenić naglašavajući da će se vjerojatno uvesti novo djelo koje bi se ticalo zaštite obiteljskog i osobnog života.

Prema onome što je rečeno u Ministarstvu pravosuđa, kad radna skupina sastavi prijedlog izmjena, organizirat će se okrugli stol te provesti savjetovanje.

_ Razmotrit će se svi negativni učinci djela sramoćenja. Istraživačko novinarstvo zemlju čini boljom i treba izbjeći autocenzuru. Ali treba osigurati i potrebnu razinu zaštite osobnog i obiteljskog života – nedvosmislen je ministar.

Samo medijsko zakonodavstvo

Prema riječima Jelene Berković iz GONG-a, rješenje je da se novinarska kleveta, uvreda i sramoćenje dekriminaliziraju i izbace iz kaznenog zakonodavstva, a da se odgovornost medija i novinara regulira isključivo medijskim zakonodavstvom. Ono se, kaže Berković, ionako po planu Vlade treba mijenjati u zadnjem kvartalu ove godine.

– Kazneno zakonodavstvo treba se prilagoditi Zakonu o medijima, a ne obrnuto – kaže Berković i naglašava kako je apsurdno da su izdavači u boljoj poziciji od novinara jer Zakon o medijima daleko bolje regulira odgovornost za iznošenje točnih informacija, pa makar one izazivale nezadovoljstvo kod osoba o kojima se piše, nego što je to Kaznenim zakonom. O djelu sramoćenja kaže da se iz presude protiv Slavice Lukić, posebice njena obrazloženja, vidi da sud ne razumije pojam javnog interesa.

– Ta presuda poručuje da je istraživačko novinarstvo otegotna okolnost i šalje poruku svim novinarima da su, za razliku od izdavača čija je odgovornost propisana Zakonom o medijima, u Kaznenom zakonu ostavljeni na brisanom prostoru – dijagnosticirala je pravnica GONG-a.

– Sramotno je da postoji kazneno djelo sramoćenja i da se ovako primjenjuje u praksi – kaže Nenad Zakošek, dekan Fakulteta političkih znanosti.

Smatra da je intencija otupiti medijsku kontrolu nad politikom, a ona mora postojati, kao što mora postojati i nad privatnim tvrtkama koje ubiru državni novac. Prema Zakošeku, potrebno je razmotriti i pitanje dekriminalizacije odredbi o kleveti, uvredi i sramoćenju. Valja, kaže, odvagnuti dva dobra: zaštitu ugleda i časti te potrebu zaštite novinara u njihovu radu i pravo javnosti na informiranost. Ako i treba zadržati klevetu, ne treba sramoćenje, siguran je Zakošek.