Izjava novoizabrane predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da su hrvatski Srbi za nju Hrvati očekivano je izazvala burne reakcije iz svih mogućih smjerova. Nekoliko je kritičara promptno reagiralo protuupitom – jesu li onda i vojvođanski Hrvati Srbi? Odgovor je vrlo jednostavan: ne, oni nisu Srbi nego Srbijanci. Srpski jezik, naime, ima tu finu i vrlo korisnu distinkciju etničkog i državno-političkog nazivlja koja hrvatskom jeziku, nažalost, nedostaje. Manje je poznato da i ruski jezik razlikuje etnički termin Rus od državnog termina Rusijanac (kojim se označavaju svi državljani Ruske Federacije, bili oni Rusi, Čečeni, Tatari ili Jakuti).
Sasvim je jasno da je Kolinda Grabar-Kitarović mislila na državno-politički kontekst kad je hrvatske Srbe nazvala Hrvatima; nije mogla koristiti izraz Hrvatskanci ili Hrvaćani jer on naprosto ne postoji. Da je to učinila, odmah bi joj se spočitnulo da kreira neologizme poput svojeg (navodnog) političkog uzora, pokojnog Franje Tuđmana.
Pored jezične, njezina izjava ima i jasnu povijesno-političku dimenziju. Koncept prema kojem su hrvatski Srbi politički Hrvati ne predstavlja nikakav etnonacionalistički ekstremizam ili asimilacionizam niti odstupanje od principa zaštite manjinskih prava. Upravo suprotno, on ide za tim da integrira manjine u politički koncipiranu hrvatsku naciju bez narušavanja ili dovođenja u pitanje njihova etničkog identiteta.
Taj koncept ima dugu i, nažalost, uglavnom zaboravljenu tradiciju u hrvatskoj političkoj misli 19. i početka 20. stoljeća, o kojoj je tako lijepo pisala nedavno preminula prof. dr. Mirjana Gross. Pored toga, koncept političkog hrvatstva svesrdno su prihvaćali i promicali neki od najvećih i najzaslužnijih Hrvata srpske narodnosti: primjerice, Petar Preradović, Svetozar Borojević i Nikola Tesla. Na koncu, i kod tisuća hrvatskih branitelja srpske narodnosti 1990-ih domoljublje je odnijelo prevagu nad rodoljubljem.
Ono zbog čega izjava Kolinde Grabar-Kitarović o Srbima kao političkim Hrvatima kod nekih ipak donekle opravdano izaziva sumnju ili oprez jest pozadina političke stranke iz koje ona dolazi – HDZ-a; preciznije Karamarkova HDZ-a. Ta je stranka u posljednjih nekoliko godina prečesto zauzimala etnički ekskluzivističke pozicije (najjasnije u pogledu spora oko dvojezičnih ploča u Vukovaru), a za vrijeme trajanja predsjedničke kampanje, pa i na sam dan izbora, nizali su se incidenti huškanja i govora mržnje protiv Srba i navodnih srbofila koji su dolazili iz nižih ešalona stranke i od kojih se HDZ-ova kandidatkinja morala opetovano ograđivati. Kada bi se HDZ jasnije odmakao od takvih stajališta i prigrlio daleko prihvatljiviju formu građanskog nacionalizma, koji sve lojalne i patriotske građane tretira jednako, neovisno o njihovu podrijetlu ili vjeroispovijesti, onda bi i izjave poput ove Kolinde Grabar-Kitarović postale uobičajene i prihvaćene u hrvatskom političkom diskursu. No, da bi se to ostvarilo, buduća predsjednica za početak mora razumjeti da građani nisu samo žitelji gradova nego ukupni zbroj stanovnika Republike Hrvatske. Antipod građanima u ovome smislu nisu seljaci ili seljani, nego podanici kakve nalazimo u apsolutnim monarhijama i sultanatima.
(Autor je viši asistent u Odjelu za kulturu i komunikacije Instituta za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu)
>> Reakcija na Grabar-Kitarović iz Srbije: Čak ni u ratnim 90-im nije zabilježena takva izjava
Eto još jedan popuje sa instituta koji već 50 godina služi za uhljebe koji prodaju maglu. Sjećam se 63-godine, tko se tamo mogao zaposliti. Djeca partijskih sekretara, koja nisu bila preveć radišna, pa je partija osnovala institut za nekakva afrička istraživanja. Sirotinja s Pešćenice je mogla samo sanjati o putovanju u Afriku, a # deca# partijanera su putovala. Kroz godine institut je mijenjao svoja istraživanja, a uhljebi su se nadomještali.