Svake godine u ovo vrijeme, kad Hrvatska slavi Oluju i povijesnu pobjedu u Domovinskom ratu, aktiviraju se srpski kreatori laži. Slušajući kakvim epitetima opisuju oslobodilačku operaciju Hrvatske vojske, na trenutak bi se moglo pomisliti kako se ona dogodila 1941., a ne 1995. godine.
Razumljiv je taj eskapizam pobijeđenoga, njegova potreba da relativizira svoj bolni poraz, ali tragična je spoznaja da se srpski narod još nije suočio s istinom (a možda nikad i neće). No, koliko god pokušavali, ne mogu prikriti da su pokrenuli tri rata kako bi, otimajući tuđi teritorij i čineći strašne zločine, stvorili državu svih Srba. Baš zato, istine radi, Hrvatska nikad ne smije prestati ponavljati zašto je pokrenula Oluju.
Istina je i to da pobunjeni i brojni drugi Srbi hrvatsku državu nikad nisu prihvatili. Pokazuju to i riječi tadašnjega predsjednika RSK Milana Martića o odbijanju mirne reintegracije Krajine u Hrvatsku, izrečene 8. veljače 1995. u Kninu: “Zar da pristanemo na vlastitu smrt? Život u Hrvatskoj bio bi gori od svakog rata.”
Iluzorno je, dakle, bilo očekivati da bi se okupirani hrvatski teritorij mogao reintegrirati bez rata. Stoga će Oluja Hrvatima uvijek biti “majka svih bitaka”, možda najvažnija bitka u povijesti jer je presudno važna za budućnost Hrvata i Hrvatske.
No, Oluja je samo kruna u nizu pobjedničkih operacija koje je Hrvatska vojska provela od studenoga 1994. do listopada 1995. u BiH, kad je slomila i drugu srpsku vojsku, vojsku Republike Srpske, te zajedno s HVO-om i Armijom BiH prisilila Miloševića na prekid rata i pregovore u Daytonu.
Gledajući danas neodrživo stanje u BiH i majorizaciju Hrvata, zaslužnih za opstanak BiH, čini se da su Sjedinjene Države, u to vrijeme jedina velesila, pogriješile što nisu dopustile da hrvatske snage uđu u Banju Luku i stvore preduvjete za posve drukčiju BIH. Nadajmo se da time nisu posijale klicu novoga rata.
>> Srbija obilježava Dan sjećanja na stradanje i progon Srba u akciji Oluja