Srbija brani Šešelja verbalnom agresijom

Dobro je što se Haagu, Srbiji, Hrvatskoj, regiji pa, eto, i UN-u dogodio slučaj “dvorske lude” Vojislava Šešelja. Da ga haaški suci nisu pustili na slobodu – kakvog li tajminga uoči vukovarske godišnjice sjećanja na posljedice njegove zločinačke politike – mediji, predsjednik države, premijer i još mnogi ne bi bili svjesni činjenice da se Šešelju u Haagu sudi već dvanaestu godinu bez presude. Šešelj na slobodi osvijestio nas je i probudio u nama zatomljene pravdoljubive motive, natjerao i medije i političare da pišu ono što su davno morali. Tko zna bismo li se i sada sjetili da nije Šešeljeva provokativnog “ludovanja” i da ono ne koincidira s predsjedničkom kampanjom. I zato, dobro je što nam se dogodio Šešelj.

I za Haag je to dobro. Čin humanosti prema optuženom za ratni zločin vratio im se kao zaslužena kritika. Ali, budimo realni, suci u Haagu doživjeli su previše poniženja od Šešelja, te ih godinama stoički trpjeli, da bi samo tako sebi, sudu i svjetskoj pravdi priuštili takav gnjev pravdoljubivih kojem sada svjedočimo. Bolest je očito uzela maha da i pravda, kako god spora bila, u ovom slučaju mora uzmaknuti pred kršćanskim zahtjevima zbog kojih ni za najgore zločince nema smrtne kazne. Presedan je samo Šešeljevo “pirovanje”. Suci u Haagu pustili su Momira Talića i Đorđa Đukića, bivšeg načelnika i člana glavnog štaba vojske Republike Srpske. Talić je živio još osam mjeseci, a Đukić 25 dana. Pravilo je, dakle, da bolesnima nije mjesto iza rešetaka kad je smrt brža od pravde, a vrlo je izvjesna i bliska. Inače, ni principi pravde ne bi se bitno razlikovali od zločinačkih.

Lakmus zvani Šešelj očekivano je probudio velikosrpske pretenzije, dok nam dominantni “zdravstveni” komentari službene srbijanske politike govore o političkoj atmosferi u Srbiji. Doduše, mlaka reakcija naše vanjske politike koju je i sam Šešelj ovih dana za to primjereno “nagradio”, daje im za pravo što Šešelja tretiraju kao zvijezdu freak-showa. Sjetimo se samo kako su najrelevantniji mediji i vodeći političari osudili istup Zdravka Mamića ili Šimunićev “Za dom!”. Ili, kako su se biranim riječima obračunavali s “radikalima” u Vukovaru ili na Savskoj cesti. Nerijetko su i incidenti ili poneki uzvik u poopćavanju dobili simboličke značajke protudržavnog ustanka, hrvatskog Majdana i što sve ne. Predsjednik Josipović je upozoravao na to da Vlada podcjenjuje opasnost prosvjeda u Savskoj jer se mogu oteti kontroli.

Sa Šešeljem vidimo što je zapravo radikalno, a oni koji pumpaju opasnost od hrvatske “radikalne” desnice sada tumače kako se slučaj Šešelj preuveličava te gotovo pa hvali što naša reakcija nije izazvala unutarpolitičke nelagode u Srbiji. Premda je nevjerojatno da država sa stigmom agresora, koja se želi podvrći europskoj pravnoj stečevini, nema potrebu sama se ograditi od sadržaja koji, ma kako da je politički ridikulozan, budi strahove koji nisu bezopasni samo zato što su izvaninstitucionalni. Umjesto toga, službena Srbija bavi se Šešeljevim zdravljem ili preokrećući teze, napada žrtvu svoje nekadašnje agresorske politike što ne može podnijeti čak ni pismo kojim je ta politika ispisivana. Neće nama dijeliti lekcije zemlje koje nisu u stanju sačuvati 10 ćiriličnih ploča, samosvjesno ministar Ivica Dačić brani čast zemlje čija je agresija i skrivila takav odnos prema ćirilici. Što se Hrvatske tiče, pohvalno je zauzimanje za prava manjine, ali visoka hrvatska vanjska politika trebala bi istodobno pokazati da ima osjećaja i za žrtve Šešeljeva “ludila”.