Posve je neprimjetno prošla jedna jako važna obljetnica, koja je drastično utjecala na način kako se na kraju raspala Jugoslavija, a onda i kako je utjecala na hrvatsku budućnost. No ne samo hrvatsku, nego poglavito na srpsku!
Jer se navršilo točno 30 godina kada se krajem rujna 1987. godine u Beogradu održavala 8. sjednica CK SK Srbije na kojoj je za novog predsjednika CK izabran Slobodan Milošević. Sve što se kasnije događalo, nakon njegova izbora, svima je dobro poznato. Neizravni krivac za dolazak Miloševića na vlast bio je Tito koji je 1972. sasjekao srpske liberale, nakon što je sasjekao hrvatske proljećare, a onda je u Srbiji zavladala tvrdolinijaška partijska struja koja je na kraju iznjedrila Miloševića.
Miloševića već dugo nema među nama, skončao je u haaškoj ćeliji prije više od 11 godina, ne dočekavši sudski pravorijek za sve zločine koje je prouzročio na prostoru bivše Jugoslavije. Ali Milošević i dalje živi u Srbiji i među mnogim Srbima, ne samo u Srbiji. Štoviše, u Srbiji su u vrhu politike mnogi miloševićevci, tipovi koji su svoje političke karijere počeli pod Miloševićevim skutima. Aleksandar Vučić je takav, pa Ivica Dačić, koji i bez srama nosi nadimak Mladi Sloba, i mnogi drugi akteri na srpskoj političkoj sceni. U takvoj Srbiji Karadžić i Mladić su heroji, a Arkan srpski domoljub!
Sve je to samo zato što Srbija nije prošla onu katarzu kakvu je trebala proći svaka zemlja koja je na vlasti imala režim nalik na nacionalsocijalistički u Njemačkoj. Njemačka je u Drugom svjetskom ratu pokrenula niz osvajačkih, agresorskih ratova, koje je na kraju 1945. sve izgubila. I Srbija je pokrenula niz osvajačkih ratova koje je također na kraju sve izgubila. Slomom nacističkog režima, a pod okriljem Saveznika, u Njemačkoj i Austriji nakon velikog suđenja nacističkim zločincima u Nürnbergu provedena je denacifikacija.
Njemačko i austrijsko društvo morali su se suočiti i spoznati sva zlodjela Hitlerova nacističkog režima. Koliko god bila bolna, katarza je bila potrebna i provedena je. Njemačka je smogla snage za nju. Bilo je kasnije nekih neonacističkih ispada, ali danas u Njemačkoj neonacisti nisu nikakva utjecajna skupina. Denacifikacija je imala dva cilja, Njemačku i Austriju demokratizirati i demilitarizirati. U tom postupku osobe koje su prošle kroz njega dijeljene su u pet kategorija: krivci (za ratne zločine), prijestupnici (članovi Nacionalsocijalističke partije, ostali aktivisti i vojni dužnosnici), manji prijestupnici, manji podanici te politički neopterećene osobe. Njemački kancelar Willy Brandt najzaslužniji je za proces pomirenja unutar njemačkog društva. U prosincu 1970. u Poljskoj je pak kleknuo pred spomenikom žrtvama varšavskog geta (Kniefall), što je bio akt koji je obilježio novo doba pomirenja kroz ispriku i priznanje zla koja su počinjena od Trećeg Reicha.
Nekad Saveznici, a danas međunarodna zajednica tu istu denacifikaciju trebala je zatražiti i provesti u Srbiji. Srpsko društvo trebalo je proći kroz istu katarzu baš kao i njemačko i austrijsko te se suočiti sa zločinima Miloševićeva režima koji je imao sve karakteristike komunističko-fašističkog, koji je također poveo nekoliko agresorskih ratova i na kraju ih izgubio, a iza sebe ostavio desetke tisuća žrtava i razorene zemlje.
Hrvatska se morala brzo nakon obrane od agresije suočiti sa svojom prošlošću, s pojedinačnim zločinima koji su počinjeni s hrvatske strane, a još uvijek nam se podmeće i NDH, neki u svojim glavama i danas oko nas vide ustaše, iako nema nikog razboritog tko će javno veličati NDH, niti postoji ijedna ozbiljna politička snaga koja će raditi na tome. Ali zato Hrvatsku muče uzastopni pokušaji neoboljševizacije. Međunarodna zajednica napravila je najveći promašaj kad je Miloševića prihvatila kao ravnopravnog sugovornika za pregovaračkim stolovima.
To je isto kao da su Saveznici u Drugome svjetskom ratu pregovarali s Hitlerom, zajedno sjedili, smješkali se, pili i potpisivali nekakve dokumente. Samo oko Hitlera nije bilo spora. Oko Srbije su se lomila i danas se lome koplja između Zapada i Rusije, što srpska politika nastoji što vještije iskoristiti. Vučić se sve više želi odjenuti u proeuropskog političara, zalaže se za Srbiju u EU, a mediji pod njegovom kontrolom istodobno sve najgore pišu o EU, slave zločince i zazivaju majčicu Rusiju koja pak nikad ništa dobroga nije donijela Srbiji i Srbima. Ludo!
Gospodine Despot, kapa dolje za ovaj vaš osvrt! Na žalost, u javnom je prostoru premalo članaka koji se ovako objektivno bave promašajima srpske, a pogotovo politike EU prema Srbiji, u vremenima srpske sveopće agresije na ovim prostorima. Na žalost, jedini preostali modus, uz pomoć kojega je eventualno moguće pokrenuti katarzu unutar srpske političke scene, je upravo ovakav objektivan i iskren pristup, a kojega ste nam predočili ovom vašom kolumnom. Stoga, još jednom, čestitke za ovaj članak!