Srbin u ratu svoju bebu ostavio na čuvanje Hrvatu

Te noći, nisam siguran je li bio treći ili četvrti mjesec 1992., izbjegao sam preko planina iz Livna za Glamoč. Nisam mogao ponijeti dijete staro svega dva mjeseca, jer sam na leđima već nosio jedno od četiri godine, a padala je kiša. Za dijete koje je ostalo u Livnu, znao sam da će biti dobro, jer sam bio siguran u svoje susjede, prijatelje.

I tako, nisam uopće bio opterećen time jer sam ipak znao kod koga je”, riječi su kojima je, u ljeto 2007., započeo svoju priču sada već pokojni Stevan Kanlić. Istražujući kako povratnici žive danas, opterećuju li ih ratna zbivanja, sasvim slučajno doznasmo za ovu lijepu, humanu priču. Rat nisu samo topovske granate, žrtve, mine, razaranja. Rat je i priča o ljudima koji pomažu susjedu, ma kako to teško i opasno bilo.

Uvijek optimist
Priča je to satkana kroz cijelo stoljeće, priča u koju su sebe kroz generacije ugrađivale dvije stočarske obitelji, hrvatska i srpska, Sučići i Kanlići. To prijateljstvo nije uništio ni Drugi svjetski, a ni ovaj zadnji rat iz 1992. Priča je to o Stevanovu bezgraničnom povjerenju, tako da je obitelji Sučić početkom ratnog vihora ostavio dvomjesečnog sina. Mališana je danju čuvala baka, a noću su i njega i baku čuvali susjedi i prijatelji, u obiteljskoj kući Mislava Sučića, zastupnika u Parlamentu FBiH.

Tom prigodom Mislav nam je kazao kako ga je stvarno dirnulo toliko povjerenje jer se početkom rata na sve na “onoj drugoj strani” gledalo kao na neprijatelje. Stevanova supruga vukla je podrijetlo od livanjske obitelji Gradina, čije se imanje nalazilo tik do Sučića. Nenad je, tako se dijete zvalo, razmijenjen s devet mjeseci. Tada je, zbog srpskog podrijetla, a hrvatske zaštite ratne 1992., dobio dva nadimka, kojih su se uz šalu prisjetili i jedni i drugi.

- To je dijete, kad je dovođeno u Banju Luku, a u ono ratno doba se puškaralo, došlo u pratnji sve sile međunarodnih vozila i službenika. Vide djeca dogada se nešto nenormalno. Čuli su ranije od svojih ukućana da je Nenad bio u Livnu, pa su počeli govoriti: ‘Da vidimo ustašicu maloga’ - pričao nam je Stevan i od srca se nasmijao.

Tako su ga nazvali u gradu u kojemu su izbjegličke dane provodili njegovi roditelji i brat. A u Livnu ga nazvaše “malim vojvodom”. Kad je vidio kolika je svita došla po dijete, pet vozila, Međunarodni crveni križ, UNPROFOR, policija, Zdravko je kazao: “Vidi, ni prohodao nije, a već postao vojvoda.” Optimizma i vjere u bolje sutra Stevanu nije nedostajalo. Život i sve njegove nedaće primao je nekako mirno, kao stvari koje su se morale dogoditi, a on se ponašao na način - dogodile su se, neka ih iza nas, idemo dalje.

Svi za Stevana imaju samo riječi hvale

Jedino se sa sjetom prisjećao Kanlića košara, mjesta na visoravni Kruzi, podno Cincara i Kozjaka, gospodarskih kuća okruženih bukovom šumom, gdje je najviše boravio napasajući svoje blago, proizvodeći čuveni kupreški kačkavalj, ovčji sir u slanoj vodi. Sve to je morao napustiti, a rat i rušilački nagon Kanlića košare su uništili, šumu posjekli.

Tada nam je kazao kako bi najsretniji bio kada bi mogao dobiti od nekoga bilo kakvu pomoć, barem u građevnom materijalu, da obnovi svoje košare i ponovno živi u njima sa svojim bijelim stadom, kravama i konjima. Nije dočekao ostvarenje svoga sna. Popodnevna subotnja šetnja iznad rodnog Malovana koštala ga je života. Danas su ga na posljednji počinak ispratili brojni prijatelji, susjedi, rodbina, članovi Udruge poljoprivrednih proizvođača iz Livna i HBŽ-a. Svi oni za Stevana imaju samo riječi hvale.

Najsposobniji u selu
Leko Marić, prvi susjed, sa Stevanom je odrastao. “Bio je najsposobniji čovjek u selu. Da je sudbina mogla birati najboljeg čovjeka, izabrala bi Stevana”, priča nam Leko i kaže kako se tog kobnog dana pokojni Stevan uputio s bratom Slavkom i dvojicom susjeda iznad sela. Naišli su na vepra u kojega je pucao Vlado Duvnjak. Ranio ga je, a vepar je pobjegao u gustiš. Pratili su krvavi trag kilometar i pol, a Stevan se, koji nije imao oružje i nikada se nije ni bavio lovom, na nesreću našao na putu razjarenoj životinji...

Sve se događalo u hipu, životnija ga je poduhvatila kljovama po slabinama, u predjelu bedara. Kljovom je raskinula arteriju i ozlijedila okolno tkivo. Ostali su pokušali otjerati životinju s nesretnog Stevana, ali izbezumljeni vepar na njemu je i dalje stajao, tako da je Vlado ponovno pucao i s dva hica dokrajčio životinju, odraslog mužjaka teškog oko 170 kg. No, dok su unesrećenog prebacili do sela, pa u vozilu do Županijske bolnice u Livnu, bilo je kasno. Stevan je iskrvario...

Županijski tužitelj Zdravko Šarić potvrdio je kako se radilo o nesretnom slučaju, što je obdukcija i pokazala. U Stevanovu tijelu nije pronađena sačma, kao ni tragovi bilo čega drugog što bi ukazivalo na druge uzroke smrti.- Tako nešto se ne događa često, ali evo, ovoga puta se dogodilo. Riječ je o nesretnom slučaju - zaključio je tužitelj Šarić. Iza Stevana su ostala dva sina. Jedan studira, a drugi je u srednjoj školi. Žive s majkom Rankom u Banjoj Luci. Ožalošćena je obitelj, u žalosti je i cijelo selo, 20 obiteljskih domova u Malovanu, a na internetsku stranicu Radiopostaje Kupres stižu poruke sa svih strana svijeta, od Malovančana do brojnih drugih koji su poznavali pokojnog Stevana. (žm)