ŠOK U OSIJEKU Prijatelji i suborci Chica, odlikovanog Spomenicom Domovinskog rata, u nevjerici

Srca su nam slomljena, ostali smo bez brata!

17.04.2009.
u 20:04
Pogledaj originalni članak

Osjećao sam ga kao brata i velikog prijatelja, ljubitelja i Boga i čovjeka, velikog borca za slobodu i ljudsko dostojanstvo – kaže šokiran viješću o Chickovoj smrti biskup mađarske Reformatorske crkve Janos Kopacsi Kettos, koji ga je 1991. kao tadašnji župnik upoznao u Laslovu, selu 19 kilometara udaljenom od Osijeka.

Prije Zagora bio Franco
U ratu se, kaže on, razvilo prijateljstvo koje je završilo tako da je Eduardo Rosza Flores bio vjenčani kum njegovoj supruzi, a ovo su ga ljeto očekivali na jednom krštenju u Baranji, u Kopačevu, gdje biskup danas živi i radi.

– Što god da se sada priča o njemu, vjerujem da je dao život za svoj narod. Baš kao što se borio u Hrvatskoj za napadnute ljude – kaže shrvani biskup koji je odmah čim je čuo za vijest o smrti nazvao Chicova prvog zapovjednika Istvana Mihalika, načelnika 160. brigade i zapovjednika obrane Laslova. Novinara koji je pero zamijenio uniformom HV-a Mihalik je i imenovao zapovjednikom internacionalnog voda, koji je imao veliku ulogu u obrani malenoga, većinski mađarskoga, sela, potpuno razorenoga u ratu.

– Ponosim se što je bio moj vojnik. Ne ulazim u to što je radio u Boliviji, ali srce mi se kida što sam ga izgubio – kaže zapovjednik koji se Chica sjeća kao velikoga katolika koji je, bez obzira na ratne teškoće, redovito prakticirao molitvu.

Otkriva nam i jednu tajnu – prije negoli je Eduardo nadimak dobio po stripu, odnosno Zagorovu pomoćniku Chicku, on mu je – jer je izvještavao za španjolski dnevnik, dao nadimak Franco! Po poznatom diktatoru. Franca, Chica, odnosno Eduarda sjeća se i po vrsnom poznavanju jezika – tečno je govorio španjolski, engleski, talijanski, mađarski i njemački, a na koncu i hrvatski.

“A ge ćetniko?”
Za zasluge u ratu odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata te je dobio i hrvatsko državljanstvo. U šoku i nevjerici ostao je i Marko Jonjić, jedan od zapovjednika u 160. osječkoj brigadi, koji je od nas doznao za Chicovu pogibiju.

– Imao je lavlje srce u kojemu je bila beskrajna ljubav prema Hrvatskoj – kaže Jonjić sjećajući se da je Chico u Laslovo otišao ne znajući hrvatski jezik, no zbog porijekla je znao mađarski. U knjizi o 160. brigadi u priči o Eduardu tako piše da su mu prve riječi na hrvatskom u Laslovu bile “A ge ćetniko?”, dok neki tvrde da su glasile: "Čedo, puši k....!".

Posljednji put, kaže Jonjić, vidio ga je prije četiri godine.

– Tad smo zajedno otišli u Laslovo, obišli sva mjesta na kojima smo bili za vrijeme rata. Pričali smo o zajedničkim doživljajima i ponovno zajedno, kroz razgovor, proživljavali sve ratne strahote. Svi mi nosimo u sebi neizlječive, duboke rane i ponovo iznova patimo prisjećajući se prizora u kojima smo gubili svoje suborce, prijatelje – kazao je Jonjić.

Tijekom rata se, dodaje, znalo čuti kako je Eduardo R. Flores špijun kojekakvih skupina i organizacija, ali to njegovim suborcima nikada nije bilo bitno. – On se srcem i istinski borio samo za pravdu u Hrvatskoj. I ako je bio neki špijun, nije bitno. On je bio i ostat će veliki čovjek, prijatelj kojeg sam upoznao u ratu, i koji će vječno biti u mom srcu – zaključuje M. Jonjić.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr