Sreća da Andro Vlahušić nije prior samostana

U prvim minutama nedjelje 20. srpnja ispred ulaza u dubrovački samostan sv. Dominika odigravao se nestvaran prizor, kakav se, valjda, može odigrati samo u posebnim gradovima poput Dubrovnika. Jedan je pjevač u zrelim godinama uz kojeg se izvalio miroljubivi crni pas punim glasom pjevao brojnoj publici, kada su se uz škripu, kao u nekom filmu strave i užasa, počela otvarati samostanska vrata. I izašao je jedan dominikanac u prepoznatljivoj bijeloj odori koja odlično pristaje uz bijeli, uglačani dubrovački kamen. I dok su neupućeni mogli pomisliti da je svećenik došao protestirati zbog kasnonoćnog remećenja samostanskog reda i mira, dominikanac, točnije prior p. Nikola Mioč održao je govor u pjevačevu čast darujući mu bocu pjenušavog vina, a možda čak i šampanjca.

Prior je odao počast šansonijeru Ibrici Jusiću koji je u toj nedjeljnog dubrovačkoj noći slavio pola stoljeća nastupanja na skalinima kod dominikanaca. Istina, nekada je Ibrica Jusić svirao na impresivnim skalinima južnog portala, a posljednjih godina svira ispred glavnog ulaza u samostan. Kada je 2007. godine obnovljen južni portal, među zaslužnima za obnovu bio je i Ibrica Jusić koji je nagrađen prigodnom medaljom. Dubrovački dominikanci očito znaju cijeniti pjev ovog nezamjenjivog dubrovačkog trubadura ljubavi. Dubrovački dominikanci prije četrdesetak godina nisu popustili ni pritisku skupine dubrovačkih uglednika koji su tadašnjeg priora pitali, kako je to na slavljeničkom koncertu rekao Ibrica, zašto pušta da mu mali musliman svira na skalinima. “Neka svira. Onda moji svećenici dok mole slušaju i poeziju”, bio je priorov odgovor dušobrižnicima koji su pokušali biti papskiji od pape.

Sva sreća da u dominikance nije otišao sadašnji dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić. Pa taj bi sigurno Ibrici zabranio pjevanje na samostanskim skalinima. Njega ne zanimaju pjesme koje već desetljećima pjeva Ibrica. On ne zna niti haje za hitove kao što su “Mačka”, ”Još uvijek ne znam neke važne stvari”, “Celuloidni pajac”, “Na Stradunu”, “Dobro jutro, Margareta”, “Ljubi san, ljubi vašu kćer”, “Šalom Sara”, “Ne dajte da vas zavedu”, “U svakom slučaju te volim”, “Nepal, Ganges, Brahmaputra”, “Čovjek bez kafića”… Vlahušića ne zanima Jusićeva suradnja s Georgijem Parom i Paolom Magellijem, kao što ga ne zanima ni Ibričina suradnja s Dubrovačkim ljetnim igrama, i to u znamenitim predstavama kao što su to “Aretej”, “Kristofor Kolumbo” i “Edward II.”.

Bio je Jusić osamdesetih godina prošlog stoljeća ultimativna zvijezda bok uz bok Đorđu Balaševiću. Uporan i tvrdoglav, u prvi je plan uvijek gurao svoju dubrovačku, mediteransku, a po dometima zapravo univerzalnu šansonu. Zato i ne čudi da je nastupao u Operi u Sidneyu i njujorškom Carnegie Hallu. Kada je prije desetak godina snimio album „Amanet“ sa sevdalinkama, odajući počast svojoj obitelji u kojoj su sevdalinke bile cijenjene kao i napolitanske pjesme i operne arije, održao je sjajne koncerte po hrvatskim nacionalnim kazalištima. Pjevao je tada i “Kraj tanana šedrvana” za koju puno ljudi i ne zna da joj je stihove napisao čuveni njemački pjesnik Heinrich Heine. Po toj je Heineovoj pjesmi, koja se u njemačkoj izvornoj verziji zove “Der Asra”, navodno i Johnny Štulić svoj bend nazvao Azra. A pjesma je to čiji stih o ljubavi starih Azra ‘što za ljubav glavu gube i umiru kada ljube’ uvijek treba imati na umu.