Ponos, euforija i zajedništvo riječi su koje su se zasluženo vezivale za uspjeh, ali i spektakularni doček naših nogometaša. U tu se gužvu od pola milijuna građana okupljenih u Zagrebu svakako ugurala i “sreća”. Konačno!
Točno prije tjedan dana – kao nikad dotad, a tko zna kada ubuduće – roditelji vrtićanaca, osnovno i srednjoškolaca imali su priliku djeci, na ulici, prstom uprijeti u vatrene i kazati: “Eto, ovako vam izgleda sreća!” Doživotna je to lekcija koju bi teško iz knjiga ili prepričavanja profesora djeca razumjela.
Jednostavnost prikaza, slikovitost i pružena mogućnost da osjete nešto veliko put je kojim se treba mijenjati i školstvo. A sreće u našem školstvu, na žalost, nema. Čak ni kao zasebnog termina u kurikulumu zdravlje. Točnije, nema tog termina ni u jednom drugom kurikulumu.
Nasuprot tome, svijet se okreće baš k sreći uvodeći je kao zaseban školski predmet u školama, predmet u kojem nema domaćih zadaća ni ocjena, ali ima važnih lekcija: učiti kako biti dobar čovjek, učiti se nositi s emocijama, prepoznati važnost mentalnog zdravlja, kako vlastitog tako prijateljeva, učiti prepoznavati i nositi se s vlastitim granicama, mogućnostima i uspjesima. Sreća je za naše školstvo, u kojem se još ne možemo dogovoriti kada je dovoljno rano ili dovoljno kasno za podučavanje malih tiskanih slova, previše iluzorna.
Nepostojeća.
No, nije iluzorno očekivati da školstvo učeniku može i treba ponuditi poticajnu atmosferu, onu u kojoj je siguran, u kojoj zna da vrijedi, u kojoj je motiviran probiti vlastite granice shvaćajući da ocjena nije jedino ni istinsko mjerilo njegove vrijednosti.
Poticajna atmosfera znači procijeniti sposobnosti i interese svakog učenika i graditi ga u temama koji ga čine sretnim. Samo tako može biti uspješan. Tome ga, uz roditelje, svakako trebaju podučiti i profesori. Ali oni u tome teško mogu uspjeti jer su baš oni najnesretniji u obrazovnom lancu. Zahvaljujući svojim šefovima!
>> Pogledajte top 10 hitova naših Vatrenih