Srećko Puntarić slavi 20 godina svakodnevnog objavljivanja Felixa

Felix, srećković koji nas svaki dan uveseljava na zadnjoj stranici Večernjeg lista, ove subote slavi 20. rođendan. Netom nakon osamostaljenja Hrvatske, Puntarić počinje objavljivati humoristične kronike u Vjesniku kada je karikatura, tvrdi, prvi put dobila mjesto koje zaslužuje u dnevnim novinama.

Bilo je to vrijeme velikih promjena, na svjetskoj, europskoj i domaćoj razini, prisjeća se, pa je u “prvome broju” ocrtao stanje na ratištu, noć provedenu u rovu i strah od neočekivanog... Felix na ramenu drži radio iz kojeg svira “Strejnđers in d najt”... U najnovijima se, pak, na svoj način osvrnuo na Hrvatsku u EU.

Humor nas izvlači iz krize

Zbog obljetnice je Puntarić zavirio u arhivu karikatura kako bi odabrao one kojima će ukrasiti zid galerije Felix Fun Factory u Harambašićevoj ulici u Zagrebu, u kojoj stvara od 1994. godine. I sam se, kaže, iznenadio koliko je toga zatekao jer se nakupilo više od 7,5 tisuća raznih Felixa!

– Pod tim pseudonimom stvaram još od 1975., no tek sam dolaskom u Večernji list 1995. godine počeo živjeti isključivo od karikature. To što sam politički komentator u Hrvatskoj velika mi je čast i nisam mislio da ću dogurati do toga. I možda se nekad čini da je taj posao lak jer tema za sprdnju ne nedostaje, nije lako baš svaku situaciju okrenuti na smijeh, a opet humor je jedino što nas može izvući u teškim vremenima. Mene iz kreativne krize mogu spasiti jedino čitatelji i njihov smijeh koji osluškujem dok pregledavaju razglednice i čestitke – kaže Srećko.

Prvu je karikaturu objavio u Kerempuhu 1975., s 22 godine, a kasnije objavljuje i u SN reviji, Sprintu, a nakon toga osvaja brojne nagrade na svjetskim izložbama karikatura. Jedna od zanimljivijih zbila se 1986. u Turskoj kad mu je žiri dodijelio Grand-prix u konkurenciji šest tisuća karikatura.

– Kako su autori bili napisani na stražnjoj stranici papira, žiri nije znao čije je radove izabrao sve do finala, u koji su ušla tri rada. Među njima dva su bila moja i tada su jedan morali izbaciti. Ovaj drugi na kraju je pobijedio – kaže o karikaturi u kojoj panduri na ispitivanju svezanog osumnjičenika pljuskaju cvijećem.

Manje je poznato da je Puntarić inženjer strojarstva, koji je od 1980. do 1987. radio kao projektant u Tvornici parnih kotlova i u Elki, tvornici kabela.

– Bila su to vremena u kojima se nešto i proizvodilo. Kako se u Elki često kralo vrijedne žice, bili smo zaključani u uredima, pa bih crtao karikature nakon što bih završio s poslom – kaže.

Bez pomoći računala

Radio je i u promidžbi tvornice Kraš u kojoj je osmislio i slogan za Moju prvu čokoladu - “Čaša mlijeka, žlica meda, čiste ruke, čista brada, hranjiva je baš mi prija, moja prva čokolada” – u čemu mu je pomoglo poznavanje aforizama i iskustvo stečeno stvaranjem karikatura. Pobornik je stare škole pa i danas Felixa stvara tušem i akvarelom, bez pomoći računala, a ponekad si da oduška crtajući flomasterom, no ne za novine.

– U galeriju svrate i Amerikanci, turisti, očarani su time kako ručno stvaram. Poštuju to kao što smo mi nekad poštovali zagrebačke šustere, prave radnike kakve je teško naći – kaže Puntarić.

Mnogi karikaturisti njegove i starije generacije dolaze iz prirodnih znanosti. Za bavljenje karikaturom, zaključuje Felix, potrebna je opća kultura i širina, praćenje događaja, osluškivanje duha nacije.