Godina je u kojoj slavimo 540 godina rođenja kultne ličnosti svjetske književnosti Williama Shakespearea. A gledati ga i slušati na njegovu, izvornom engleskom jeziku i to u Dubrovniku, zvuči kao pravi privilegij. No prvog dana ljeta to će biti moguće jer tada u Dubrovniku starta prvi Midsummer Scene festival u organizaciji Honey-tongued Theatre Productionsa. Od 21. do 28. lipnja na dubrovačkom Lovrijencu hrvatsko-engleska postava glumaca igrat će "San Ivanjske noći", a čak dvije kraljice u toj priči utjelovit će Csilla Barath Bastaić, domaćoj publici poznata kako iz kazališta, tako i iz sapunica kao što su "Vila Marija", "Dolina sunca",...
Poznati ste po temeljitom pristupu svakoj ulozi. Kako se pripremate za ulogu u ovom kazališnom komadu?
– Igram Titaniju, kraljicu vilinskog svijeta, i Hipolitu, kraljicu Amazonki. Zanimljivo je da nikad nisam igrala kraljicu, a sada me zapalo da u jednom komadu igram čak dvije. Kako cijelu predstavu izvodimo na engleskome, najviše sam priprema imala oko samog stiha i jezika. Budući da je Shakespeareov jezik silno kompleksan, Englezi imaju vrlo sistematičan pristup njegovim tekstovima i puno se vremena i truda ulaže u raščlanjivanje stiha, značenja i ritmizacije. Uglavnom, imamo malo vremena za probe i morala sam se pripremati prije tako što sam čitala knjige i intervjue s poznatim šekspirijanskim glumcima, gledala predstave, filmove... Volim glumačke izazove i ovo sve mi je nevjerojatno zanimljivo.
U čemu je po vama najveći potencijal ovog projekta?
– Mislim da će ljudima biti zanimljivo čuti kako Shakespeareove riječi zvuče na sceni u izvornom obliku. Zaista imamo prekrasne prijevode njegovih djela, ali teško je dočarati cjelokupnu ljepotu stiha koju nudi izvornik. A publici će biti zanimljiv i kontekst u koji je redatelj Gary Wright smjestio priču. Osim toga, kula Lovrijenac i dubrovački ambijent uvelike pridonose tome. Presretna sam što imamo priliku izvoditi predstavu ondje.
Ne bih stalno živjela u Engleskoj
Je li vam gluma na engleskom jeziku barijera u ekspresivnosti?
– Kao tinejdžerica sam bila toliko oduševljena izvornom verzijom "Romea i Julije" da sam fragmente teksta učila napamet samo zato što su predivno zvučali. Ali nikad nisam mislila da ću morati jednog dana zaista izvoditi Shakespearea na sceni na engleskom. Ipak, sve je lakše kad se otkrije što stoji iza tih kompleksnih rečenica jer puno toga je sadržano u samom jeziku pa zapravo glumac ne treba puno tražiti izvan njega. Glumci su u Shakespeareovo vrijeme imali malo vremena za probe i on je, znajući to, pisao glumačke upute unutar teksta. Ako se to uspije dešifrirati, priča i karakteri sami po sebi ožive.
Prije dvije godine otišli ste na glumačku radionicu u London. I sada ste često ondje. Čime vas je oduševio i privukao taj grad?
– Otišla sam na jednu, a do sada sam ih prošla mnogo. I još ih pohađam, ali malo rjeđe. Sada sam tijekom godine pola vremena u Zagrebu, a pola u Londonu, što mi idealno odgovara. Iako, ne bih se htjela za stalno preseliti onamo. Svi moji prijatelji i obitelj su u Zagrebu i ne mogu dugo bez njih. A u Londonu ima puno stvari koje me oduševljavaju, ali od svega najviše osjećaj da postoji zdrava konkurencija u ovom poslu. Tu kazališta, osim Nacionalnog teatra, nemaju stalne ansamble i postoji fluktuacija glumaca i zdrav protok energije.
Humor u kravi i dobar ale
U Londonu imate i svojeg agenta. Znači li to da ste potpuno odustali od projekata u Hrvatskoj?
– Nisam i nemam namjeru odustati od projekata u Hrvatskoj. U London sam otišla ponajprije dodatno se educirati, a sve ostalo se dogodilo spontano. Žalosno je samo da nezavisna sena ne dobiva adekvatnu financijsku podršku i to vodi tome da se radi sve manje projekata. A nas slobodnjaka sve je više. Smiješi li vam se još koji internacionalni projekt?
– Jedan dugometražni film i potencijalno još jedna predstava, ali o tom potom. Kako bismo se, da vam dođem u posjet, proveli u Londonu?
– Odvela bih vas na South Bank u južni London, gdje je centar zabave. Ondje se trenutačno održava Festival komedije i stand-upa u velikoj napuhanoj ljubičastoj kravi okrenutoj naopačke. I svakako bismo popile dobar ale.
Kako u odnosu na glumce u Hrvatskoj žive glumci u Londonu?
– Malo glumaca u Londonu može zapravo živjeti od glumačkog posla. Svi imaju 'daily job' tj. posao sa strane koji im pomaže da prežive. Glumački poslovi se ne ukazuju često i puno glumaca većinu vremena pristaje raditi a da nisu plaćeni. Također, dosta se predstava radi na tzv. Fringe Sceni/Off-West End, odnosno na nezavisnoj sceni. Tamo su i najbolje predstave jer im nije primarna svrha privući turiste pa se više eksperimentira i interesantnije su produkcije.
U dugogodišnjoj ste vezi. Kako se nosite s odvojenošću od partnera i obitelji?
– Nije lako. London je velik grad i lako se čovjek osjeća usamljeno. Imam sreće što imam predivnu obitelj, partnera i prijatelje u Hrvatskoj koji su puni podrške i na tome sam im neizmjerno zahvalna. Mislim da ne bih mogla izdržati tako duga razdoblja da nemam sređen privatni život. To mi daje snagu i volju za dalje.