Jedan od najvažnijih sporazuma u europskoj povijesti napunio je jučer četvrt stoljeća od svog stupanja na snagu. Ugovor u Maastrichtu iz temelja je promijenio europske integracije i tek je njime Europska unija, dotad poznata kao Europska zajednica, dobila svoje danas svugdje prepoznatljivo ime.
Potpuno drugačiji kontekst
Tog 1. studenog 1993. u Europi su u optjecaju bile brojne valute, države su još uvijek bile suverene u provođenju vanjske politike te su pravosudni sustavi bili sasvim decentralizirani. Ugovor iz Maastrichta, inače potpisan u veljači 1992., sve je to promijenio i usmjerio članice Europske unije u bliži savez. Unija je tada još imala 12 zemalja članica, a danas ih ima 28.
Najvažniji je mehanizam uveden Maastrichtskim ugovorom zajednička valuta euro koji se počeo upotrebljavati 1999. godine.
Da bi neka zemlja ušla u eurozonu, morala je zadovoljiti pet kriterija, koji su tako nazvani maastrichtski: inflacija ispod 1,5 posto, proračunski deficit najviše 3 posto BDP-a, javni dug najviše 60 posto BDP-a, niske dugoročne kamatne stope i čvrst tečaj domaće valute vezan uz euro dvije godine uoči pristupanja eurozoni.
I dok na papiru ti kriteriji izgledaju vrlo dobro, brojni analitičari ističu da Uniji prijeti dugoročna dužnička kriza koja će smanjiti mogućnost zaduživanja državama članicama kada će im to biti najpotrebnije – u vrijeme recesije. Kako grčka država duguje čak 180 posto svog BDP-a, Italija više od 130 posto, a prosjek duga u Uniji danas je već 20 postotnih poena viši od maksimalnog predviđenog u Maastrichtu, jasno je da su zemlje članice danas u drukčijoj situaciji nego su to bile prije 25 godina. U vrijeme stvaranja Unije, u njezinu neposrednom susjedstvu, u zemljama bivše Jugoslavije, bjesnio je rat, a europske su zemlje tada optuživali da nisu sposobne riješiti pravi europski problem. Tomu svjedoči i tajming pregovora: dogovor u Maastrichtu postignut je 9. prosinca 1991., u najteže vrijeme za Hrvatsku.
No, iako u različitim državama članicama drukčije gledaju na pojedine prijetnje za europski projekt, svakoj od tih prijetnji zajednička je karakteristika to da Uniju vide kao svog protivnika.
U dvije prije spomenute zemlje s najvećim javnim dugom, Italiji i Grčkoj, na vlasti su euroskeptični populisti: Liga i Pokret pet zvijezda u Italiji te Syriza u Grčkoj. No, populisti su na vlasti i u Mađarskoj, Poljskoj, Austriji, a prijete vladajućima i u Francuskoj i Nizozemskoj. Najavljeni odlazak njemačke kancelarke Angele Merkel, čiju se politiku istovremeno smatra i djelomičnim uzrokom populizma, kao i protuotrovom za njega, dat će novu dimenziju ovom procesu u budućnosti.
“EU je najgora prema nama”
Isto tako, u Sjedinjenim Državama, koje su dugo vremena, percipirane kao najveći saveznik Europske unije, na vlasti je administracija Donalda Trumpa koji se ne libi prozvati Europu za, kako ju on vidi, antiameričku djelatnost.
– Nitko se ne ophodi gore prema nama od Europske unije. Ona je formirana samo da bi nas iskoristila u trgovini, a to su i napravili – govorio je američki predsjednik prije samo dva tjedna u intervjuu američkoj televiziji CBS.
Europskoj uniji još predstoje veliki izazovi: riješiti trgovinske odnose s trenutačnom američkom vladom te procijeniti kako će se u budućnosti odnositi prema Rusiji i sankcijama koje su trenutačno na snazi zbog ruske okupacije ukrajinskog teritorija.
Osim toga, za pet godina, kada se bude obilježavalo tri desetljeća od stupanja Maastrichtskog ugovora na snagu, Unija će se već polako navikavati na život bez Velike Britanije. I tada će se vidjeti je li Brexit više naštetio savezu država ili Ujedinjenom Kraljevstvu.
Angela Merkel i Andrej Plenković
Croexit..dok izlazak nije u krvi...