'Sretan sam što su generali slobodni! Petica za obranu'

Ugledni profesor usporednog prava na sveučilištu Yale Mirjan Damaška ekskluzivno za Večernji list govori o tome kako se osjećao kad je čuo za oslobađajuću presudu, što misli o izdvojenim mišljenjima dvojice sudaca Žalbenog vijeća te koju bi ocjenu dao obranama dvojice generala za posao koji su odradili.

Ugledni profesor usporednog prava na sveučilištu Yale Mirjan Damaška u razgovoru za Večernji list ne krije zadovoljstvo oslobađajućom presudom Gotovini i Markaču te govori o Haagu, srpskoj protutužbi za genocid i Carli del Ponte te hvali odvjetnike koji su obranili generale.

Profesore, kako ste se osjećali kad ste čuli za oslobađajuću presudu našim generalima?

– Iako sam smatrao da je prvostupanjska presuda pogrešna i čak počeo pripremati materijal da o tome pišem u stručnom tisku, strepio sam ipak da će Žalbeno vijeće tu presudu potvrditi. Mučila me je stoga sablast mogućih negativnih posljedica pravomoćne osude – kako za optuženike tako i za Hrvatsku. Posebno mi je bolna bila pomisao da će sudska ocjena Oluje kao zločinačkog pothvata potresti one koji su postali osakaćeni zato da im domovina ne bude osakaćena. No u posljednjih mjesec-dva počeo mi se vraćati optimizam. Jasno je zato da me je vijest o oslobađajućoj presudi oduševila. Sretan sam zbog generala i Hrvatske.

Ne pripisujete li vještini suca Merona – vašeg kolege s Pravnog fakulteta sveučilišta NY – da je na samo 50-ak stranica pobio argumente iz prvostupanjske presude, koja se proteže na čak 1300 stranica?

– Meron je pošten i dobar sudac. No, mislim da bi bilo bolje da je stav većine sudaca podrobnije obrazložio jer je njegova lakonska formulacija otvorila prostor talijanskom i malteškom sucu za njihova odvojena mišljenja. Meronova osnovna misao da je pomanjkanje protupravnih topničkih napada pogubno za sve argumente prvostupanjskog suda mogla se, po mom sudu, opširnije i jasnije obrazložiti. Nalaz prvostupanjskog suda o postojanju udruženog zločinačkog pothvata počivao je, naime, na klimavim nogama. Teško bi se moglo reći da je taj nalaz bio jedini razborit zaključak iz posrednih dokaza koji su bili izvedeni na raspravi, a taj visoki dokazni standard zahtijeva kazneno pravosuđe. Iz podnesenog dokaznog materijala ne bi, na primjer, bilo nerazborito zaključiti da su Srbi napustili Krajinu zato što su podlegli propagandi da Srbi ne mogu živjeti s “ustašama”, zato jer su poslušali naredbu krajinskih vlasti da odu iz Hrvatske, ili su se pak plašili da će hrvatska vlast postupati s njima na isti brutalan način na koji su oni postupali s Hrvatima u Krajini. Pridoda li se sad tim alternativnim objašnjenjima mišljenje većine sudaca da topnički napadi HV-a nisu bili protupravni, ispada da udruženi zločinački pothvat doista nije bio utvrđen prema zahtjevnim standardima međunarodnog dokaznog prava.

Vi ste stalno upozoravali koliko je opasno za hrvatske interese ako bude potvrđena presuda za udruženi zločinački pothvat. Jeste li sada zadovoljni?

– Dakako da sam zadovoljan. No bilo bi naivno misliti da je ovom sudskom pobjedom sve riješeno. Nije sve riješeno ni u pravnoj domeni: nalazi iz presude nisu, naime, pravno obvezni za druga sudišta iako će se ona, po svoj prilici, povoditi za njima. Osim toga, ako Hrvatska želi da se na nju gleda kao na pravednu državu, trebat će se ozbiljno pobrinuti za kažnjavanje onih koji su tijekom Oluje počinili zločine prema Srbima. Što se pak povijesti tiče, za nju uopće ne postoji pravomoćnost: Klio, muza povijesti, uvijek nalazi novi veo da se u nj uvije. A kako vidite po reakcijama iz Beograda, politička se nesuglasja o Oluji nastavljaju, pa će neko vrijeme biti čak i akutnija. Sve te rezerve ipak ne zasjenjuju činjenicu da je pravomoćna odluka Žalbenog vijeća dragocjena za Hrvatsku. Kad je riječ o Oluji, ne radi se sad više samo o suprotnim interpretacijama događaja iz Hrvatske i Srbije. Sad je i jedna međunarodna ustanova zauzela stav povoljan za hrvatsku narativu.

Zašto je talijanski sudac Pocar bio protiv oslobađajuće presude?

– Prema njegovu mišljenju, postojanje udruženog zločinačkog pothvata moglo se izvesti izvan svake razborite sumnje i bez dokaza o protupravnom granatiranju na koje se oslonio prvostupanjski sud, a Žalbeni ga doveo u sumnju. Zločinački pothvat se, prema Pocaru, mogao nesumnjivo utvrditi iz Brijunskih zapisnika, zločina koji su s hrvatske strane bili počinjeni, kao i nekih naknadnih diskriminacijskih mjera da se spriječi povratak Srba u Krajinu. Vidite, dakle, da bi bilo dobro da se je presuda Žalbenog vijeća koristila i alternativnim obrazloženjima bijega Srba iz Krajine. O tim je alternativnim razlozima za bijeg bilo podneseno mnogo dokaza na raspravi pred prvostupanjskim Vijećem. Da su ti razlozi bili spomenuti u presudi Žalbenog vijeća, bilo bi jasnije da Pocarova tri argumenta ne zaostaju za tim da se postojanje zločinačkog plana o iseljavanju utvrdi izvan svake razumne sumnje. Drugim riječima, postalo bi jasnije da je daljnje slabljenje indirektnih dokaza o zločinačkom planu, prouzročeno otpadanjem protupravnog granatiranja, fatalno za niz drugih posrednih dokaza, a posebno za amaterske psihološke prosudbe raspravnog suda o utjecaju Tuđmanova nacionalizma na ratne planove. Pocar je osporio i stav većine sudaca da se na osnovi izvedenog dokaznog materijala hrvatski generali ne mogu osuditi po zapovjednoj odgovornosti. S time u vezi je izbilo na površinu da Žalbeno vijeće Haaškog suda nije do dana današnjeg riješilo neka osnovna pitanja ovlasti žalbenog suda, a posebno pitanje približava li se ustrojstvo tog postupovnog stadija kontinentalno-europskom ili anglo-američkom modelu.

Je li proces Gotovini i Markaču vrijedan doktorske radnje na pravnim fakultetima?

– Svakako. O toj će se cause-célèbre na veliko raspravljati u stručnoj literature. U vezi s njom bit će govora i o nekim pravno-tehničkim problemima na koje je u odvojenom mišljenju upozorio malteški sudac Agius, problemima koji se tiču doslovnog suđenja u Žalbenom vijeću .

Izjavili ste da će pravomoćna presuda Žalbenog vijeća imati “negativne implikacije” na srpsku protutužbu protiv Hrvatske za genocid pred Međunarodnim sudom Pravde koji – za razliku od Haaškog kaznenog suda – sudi u sporovima država.

Kao što sam u Večernjem isto jednom drugom prilikom rekao, već je i prvostupanjska presuda bila nepovoljna za srpsku protutužbu koja karakterizira Oluju kao genocidan događaj. Ta je presuda, naime, utvrdila zločin prisilnog iseljenje Srba iz Krajine, ali ne i njihovo (djelomično) uništenje, što zahtijeva definicija genocida. To bi iseljenje preraslo u genocid samo kad bi Srbi bili protjerani u neki prostor – recimo neku veliku pustinju u kojoj bez mane s neba ne bi mogli opstati. Osim toga, po jednom izričitom utvrđenju prvostupanjskog suda, navodni zločinački pothvat nije uopće sadržavao planove o ubojstvima i nekim drugim radnjama koje Konvencija o genocidu zahtijeva za postojanje tog “zločina nad zločinima”. Sad se pak Žalbeno vijeće još više udaljilo od genocida, odbivši da utvrdi čak i postojanje plana o prisilnom iseljenju Srba (etničkom čišćenju). Točno je da Međunarodni sud pravde nije pravno dužan slijediti utvrđenja Haaškog tribunala, ali je malo vjerojatno da se za tim odlukama neće povesti. Ispada tako da srpskoj protutužbi stvarno izmiče tlo pod nogama.

Je li u proteklih 19 godina Haaški sud opravdao svoje osnivanje? Koliko je pridonio ideji međunarodnog pravosuđa?

– Pristaša sam ideje o međunarodnom kaznenom pravosuđu iako je ono zasad selektivno jer se provodi prvenstveno ili isključivo nad državljanima malih država. To je njegova osnovna slabost, ali mislim da je bolje da se pred sud izvode samo neki krivci – umjesto da se preko međunarodnih zločina jednostavno prelazi. Ne smijemo zaboraviti da se u svojim počecima i domaće kazneno pravosuđe provodilo selektivno, pa su samo niži slojevi društva bili izloženi kaznenom progonu. To bar zasad vrijedi i za niže slojeve u društvu država, među kojima postoji jednakost samo na papiru. Što se Haaškog suda tiče, on je, unatoč raznim slabostima i pogreškama, u znatnoj mjeri pridonio kažnjavanju zlodjela na području bivše Jugoslavije. Pogledajte samo koliko je Srba dosad osuđeno – uključujući tu i Srbe iz Krajine – iako su srpske vlasti bile mnogo manje spremne od hrvatskih da haaškim istražiteljima ostavljaju otvorena vrata. Prigovore haaškom pravosuđu treba uputiti više tužiteljstvu nego sucima. Tužitelj odlučuje protiv koga će se i za koja djela voditi postupak, a na odluke o tim pitanjima su se najčešće odnosile domaće hrvatske kritike. Drago mi je da će oslobađajuća presuda u predmetu Gotovine i Markača po svoj prilici pridonijeti tolerantnijem odnosu Hrvata prema haaškim sucima. Nadajmo se se da će se jednog dana taj tolerantniji odnos proširiti i u Srbiji.

Kao profesor koju biste ocjenu dali odvjetnicima Gotovine i Markača? Neke od njih i poznajete?

– S Mišetićem sam se sastao nekoliko puta i ostavio je na mene dobar dojam. Poznajem i visoko cijenim Kai Ambosa, a Akhavanu sam bio u doktorskoj komisiji na Harvardu. Sve u svemu, smatram da je obrana dobro odradila svoj posao, za peticu. Pedantni bi joj mogli postaviti poneki prigovor, ali, kao što kažu Englezi, “ništa ne uspijeva kao uspjeh” (nothing succeeds like success).

Je li presudom u Haagu skinuta stigma s Oluje i hrvatskog političkog vrha, odnosno Tuđmana?

– Bilo bi naivno misliti da je sudskom pobjedom o kojoj je riječ stavljena točka na prosudbu o tome što se sve dogodilo tijekom Oluje, a posebno na prosudbu međunarodne zajednice o Tuđmanu. Nemojmo zaboraviti da je on upleten u haaški postupak u povodu navodnog udruženog zločinačkog pothvata s bosanskim Hrvatima. Iz meni nepoznatih razloga taj se postupak u Hrvatskoj gotovo uopće ne spominje iako bi prvostupanjska presuda u tom predmetu mogla biti svaki čas donesena. Nadajmo se da ugled oca hrvatske države neće tom sudskom odlukom biti potamnjen. No, važnost ocjene povijesnih ličnosti po sudovima ne treba pretjerivati: povijest ne zna za pravomoćnost. Zadovoljimo se time da je presudom Žalbenog vijećao učinjen značajan korak u smjeru slabljenja negativnog dojma nekih međunarodnih krugova o ulozi Hrvatske u raspadu Jugoslavije. Lijepo je čitati i slušati kako narod dočekuje Gotovinu i Markača i kako je Hrvatska složna i zadovoljna. Sve najbolje želim oslobođenim generalima!