Još jedna teška godina je iza većine građana Bosne i Hercegovine. Umirovljenici, koji žive od stotinjak maraka mjesečno, ako se to može nazvati životom, socijalno ugroženi, stari, nemoćni i siromašni koji se još ne mogu vratiti svojim domovima, mnoštvo radnika koji nemaju nikakvih prava, pa ni plaća, sve je to surova zbilja Bosne i Hercegovine. Ipak, 2004., mora se priznati, bila je bolja od prijašnjih godina. To je ono što nudi nadu, poglavito mladima.
Do prije nekoliko godina problemi su bili zaustavljanje rata, dizanje gospodarstva iz pepela. Ipak je bolje u miru izgrađivati bolji život. Ono što građanima BiH treba je - strpljivost. No, teško je biti strpljiv kad su u bijedi sati dugi kao godine.
S druge strane, Bosni i Hercegovini nedostaje tolerancije. Još uvijek društvo ispočetka mora stjecati vrijednosti što bi trebale krasiti svakog čovjeka. Tolerancija, prihvaćanje drukčijeg od sebe, pravedni odnosi u društvu - vrijednosti su kojih uvijek nedostaje. Stoga se i mnogima javljaju iskrene želje da u 2005. godini ne bude, skidanja zastava jer nekomu smetaju, lupanja stakala na bogomoljama i školama koju pohađaju djeca, koja se Bogu mole na drukčiji način, šikaniranju vjerskih dužnosnika - zbog budućih naraštaja.
Bilo bi lijepo u 2005. vidjeti svaku školu opremljenu kompjutorima, da djeca imaju školski sustav takav da im učenje bude zabava - a ne opeterećenje političkim igrama koje idu i preko njihovih leđa.
Bilo bi lijepo zaželjeti da minimalna plaća radnika bude dostatna za život dostojan čovjeka, da je BiH uređena zemlja s inistitucijama koje će jednako mjeriti pravdu i zakone svim konstitutivnim narodima, da je prošlo vrijeme nametanja rješenja i zakona jačeg.
Da bude više ulaganja u gospodarstvo, sport, obrazovanje, da je manje crnih vijesti... Pa, sretna ti 2005., Bosno i Hercegovino.