Prosječan hrvatski radnik ima srednju stručnu spremu, muškarac je, srednje životne dobi, radi za državu i zarađuje oko 5000 kuna na mjesec! Ulazi u red sretnika ako mu je zaposlena i supruga, čija je plaća, premda ima višu ili visoku stručnu spremu, u dlaku kao i njegova.
Žene su obrazovanije – među tristo tisuća zaposlenih s višom i visokom stručnom spremom 180 tisuća je žena – ali kako čine većinu u zdravstvu, socijali, obrazovanju i javnoj upravi, one nisu u skupini koja dobro zarađuje. Više od 8000 kuna na mjesec zarađuje tek stotinu tisuća od približno 1,4 milijuna zaposlenih u zemlji.
Tranzicijskih je gubitnika bitno više: vojska nezaposlenih apsolutno podnosi najveću žrtvu krize, a onda za njima ide petina zaposlenih koji zarađuju od dvije do tri tisuće kuna na mjesec ili pak trećina od ukupnog broja s plaćom između 3 i 5 tisuća! Primanja i ne mogu biti veća s obzirom na stanje u zemlji, veliki teret financiranja mirovina, zdravstvenog sustava i skupe države.
Naši radnici se prvo dijele na one koji rade i nesretnike bez posla, a tek onda jesu li u državnom ili privatnom sektoru. Velikim dijelom i zbog sindikata fokusiranih na državu, zaposleni u privatnom sektoru proživljavaju sve dječje bolesti kapitalizma. Nekad smo imali skuplje radnike u odnosu na okruženje, ali kvalitetnije i obrazovanije. Danas smo izgubili i tu prednost pred konkurencijom pa je sektor slabo plaćenih usluga jedini prostor gdje Hrvati danas mogu naći posao, ali ne i zaraditi za iole pristojniji život.
Neovisno u kojem su sektoru, radnici će imati razloga za slavlje Praznika rada tek kad se broj zaposlenih spusti ispod 200 tisuća i kada najslabije županije dostignu radnu aktivnost koju danas bilježe Istra ili Zagreb.
radi za državu i zarađuje oko 5000 kuna na mjesec!....ne govorim da nema, ali ja jos toga sretnika nisam sreo... do 3500 kuna ok ali 5000 to je vec science fiction