Srljaju li Europa (i Hrvatska) prema ekonomskom suicidu?

Moj novi put preko Velike bare koja dijeli Europu i Ameriku, kamo sam se zaputio zbog privatnih čežnji (da vidim kako odrasta moja najmlađa unuka Elena), ali i osjećaja znanstveničke i javne odgovornosti – došao sam istraživati najnovije, inovativne, ali i “pomodne” trendove u makroekonomskim i ekonomsko-političkim teorijama i praksama nošenja s europskim (!) dužničkim ropstvom, recesijom i socijalnim beznađem, kako bih ih mogao prenijeti, u obliku Američkih e-priča čitateljima Obzora – dogodio se na početku drugog tjedna mjeseca listopada kada se (od 8. do 12. listopada) u Washingtonu održava tradicionalni godišnji sabor Međunarodnoga monetarnog fonda i Svjetske banke.

Tijekom tih pet dana u Washington se sjati svekolika svjetska financijska, poslovna, politička i znanstvena i novinarska elita da bi sudjelovala u brojnim “divanima” (predavanja, seminari, radionice, paneli, okrugli stolovi, akademske rasprave na obližnjim washingtonskim sveučilištima i mrijestilištima misli i ideja, takozvanim think-tankovima) o ekonomskim, socijalnim i političkim, pa i sigurnosnim, javnozdravstvenim i ekološkim izazovima i rizicima pred kojim stoji čovječanstvo “globalnog sela” u godini i godinama ispred nas.

Europa u središtu rasprava

U vremešnim globalnim financijskim institucijama, MMF-u i Svjetskoj banci, ovih su se dana vrzmali i muvali – kao obični prolaznici, smrtnici – nobelovci (s područja ekonomskih znanosti), gospodari svjetskih financija, prezaduženi i zdvojni, ali i moćni i bogati ministri financija, guverneri narodnih i nacionalnih banaka, najbolji ekonomski, financijski i financijski novinari u svijetu.

Svi su oni – javno, ali i privatno, u kuloarima, na domjencima – raspravljali o zdravlju i bolestima nacionalnih, regionalnih i svjetske ekonomije, uzrocima zdravlja jednih i bolesti drugih, i, najvažnije, o “receptima” i “terapijama” koje se mogu preporučiti različitim nacionalnim i regionalnim gospodarstvima.

Već na letu u Ameriku, čitajući vodeće zapadnjačke novine, bilo je lako naslutiti da će se u središtu svjetske rasprave o recesiji naći Europska unija i – Njemačka. Dan uoči godišnjeg sabora MMF je objavio nove prognoze/procjene stopa rasta na globalnoj, regionalnim i nacionalnim razinama. Prognozu rasta njemačkog gospodarstva (BDP-a) u ovoj godini snizio je sa 1,9 na 1,4%, gospodarstva EU sa 1,1 na 0,8%, a svjetskog gospodarstva sa 3,7 na 3,3%. U komentarima tih prognoza i onih za 2015. prevladava stajalište da je europska dogmatska doktrina o zdravim javnim financijama kao pretpostavci dugoročno održivog i zdravog rasta glavni uzročnik usporavanja svjetskog gospodarstva.

U tu poprilično pesimističnu sliku najnovijih ekonomskih trendova ne uklapa se jedino Amerika (za nju MMF u 2015. godini prognozira rast BDP-a od čak 3,1%, gotovo dvaput viši od onog koji predviđa za eurozonu, 1,3%, EU 1,8% i Njemačku 1,5%) i druge dvije zemlje u kojima je engleski službeni jezik, a koje prakticiraju ekonomsku politiku povećane javne potrošnje i investicija: za Kanadu se predviđa rast od 2,4, a za Veliku Britaniju 2,7%.

Dio razloga za novi prognostički skepticizam svakako treba tražiti i lako ga je pronaći u neekonomskim rizicima ekonomskog rasta i razvoja koji pogađaju i more suvremeni svijet, posebice Bliski istok, Afriku i – Europsku uniju.

Upravo ti razlozi često su bili spominjani u raspravama o zdravlju i bolesti nacionalnih, kontinentalnih i svjetske ekonomije. U gotovo svim izlaganjima vrhovnika MMF-a (Christine Lagarde) i Svjetske banke (dr. Jim Yong Kim), ali i većine sudionika nepreglednih “divana” pojavljivale su se tri velike teme, prepreke rastu i razvoju: ebola, ISIL i uzajamne sankcije Europske unije i Rusije.

Akademske – znanstvene, teorijske, pa i doktrinarne – kritike “njemačkog modela” nošenja s velikom recesijom i dužničkom krizom – svedenog na proračunsku strogost, štednju ili, kako se žargonski i metaforički veli, “stezanje (državnog) remena” i “bolne rezove” – godinama su stizale iz Amerike, a glavni protagonisti tih kritika, oni koji su određivali ton i pružali ključnu teorijsku argumentaciju bili su i još uvijek su nobelovci Paul Krugman i Joseph Stiglitz.

Oni su optuživali i optužuju vodstvo Europske unije, čiju ekonomsko-fiskalnu politiku mora (!) slijepo slijediti i Lijepa Naša, da Staru damu naprosto vodi u neizbježno “ekonomsko samoubojstvo” (Stiglitz: “Mislim da Europa ide ravno k samoubojstvu”, kazao je nedavno na više mjesta u Europi, primjerice u Beču) i “opću ekonomsku, socijalnu i političku katastrofu” (Krugman).

Štoviše, Krugman je u nizu kolumna, pa i na panelu “Izazovi radnim mjestima bogatog i socijalno osjetljivog rasta: Javni dug, javne investicije i rast” koji je održan u okviru godišnjeg sabora MMF-a i Svjetske banke na ovdašnjem Sveučilištu George Washington (uz njega je bilo i dvoje najuglednijih istraživača bogate i često tragične povijesti svjetskih financijskih kriza – Kenneth Rogoff i Christine Romer) dokazivao da velika recesija koja mori i prijeti Europi nema velikih dodirnih točaka s takozvanim “Dornbuschevim zakonom” (nazvanim po njemačkom ekonomistu Rüdigeru “Rudiju” Dornbuschu koji je najveći dio života proveo u SAD-u)  koji kaže da financijske i ekonomske krize i recesije stižu znatno sporije nego što to znanstvenici i političari očekuju, ali da onda kad stignu, ruše sve pred sobom: slom burzi, izazivaju bankovnu i financijsku paniku, masovnu nezaposlenost, opće beznađe.

Krugman smatra da velika recesija koja pogađa Europsku uniju i Europu općenito ima drukčiju logiku: “Ono što se sada događa radikalno je drukčije. Ovo je kriza usporenog tempa. Ona zahvaća cijelu eurozonu koja polako ali neumitno klizi u deflacijsku klopku”.

I dok su, koliko do jučer, kritike europske makroekonomske filozofije nošenja s velikom recesijom i dužničkom krizom stizale iz Obamine Amerike koja je prihvatila i prakticira državni intervencionizam u spašavanju posrnulog bankarskog sektora, recesiji sklonog gospodarstva i prijeteće nezaposlenosti, uoči ovogodišnjeg godišnjeg sabora MMF-a i Svjetske banke pokret se teorijskog i javnog otpora prema “Njemačkom modelu” preselio u Europu.

Hrvati ipak optimisti

Uoči ovogodišnjeg Godišnjeg sabora jedan od najiskusnijih i najutjecajnijih ekonomskih urednika, urednik i kolumnist the Daily Telegrapha Ambrose Evans-Pritchard objavio je u tom listu dan prije sabora financijskih moćnika u Washingtonu članak zastrašujućeg naslova i poruke: “Njemački je model štetočinski za Njemačku i smrtonosan za Europu” (German model is ruinous for Germany and deadly for Europe). Nešto ranije u samoj Njemačkoj pojavile su se dvije knjige koje se bespoštedno obračunavaju s njemačkom dogmom o nužnosti dovođenja javnih financija u red kao prvoj i najvažnijoj pretpostavci razmišljanja o javnim investicijama i potrošnji kao poticajima novog zapošljavanja, rasta i razvoja.

Samo 22% građana EU smatra da će život današnje djece biti lagodniji/lakši/bezbrižniji od života naših naraštaja

Autori tih knjiga nisu neki anonimusi i politički zeloti, već jedan ugledni znanstvenik i ravnatelj najuglednijeg berlinskog ekonomskog instituta (dr. Marcel Fratzscher) i podjednako ugledni i utjecajni urednik i kolumnist (Olaf Gersemann) Die Welta.

Prvi (Marcel Fratzscher) objavio je knjigu “Njemačka iluzija” u kojoj dokazuje kako njemačka vlada i tamošnji privatni sektor – svjesno ili iz neznanja – čine veliki ekonomski zločin: vlada jer u doba proračunskih viškova i obilja ne investira u javnu infrastrukturu (željezničke pruge, ceste, luke, škole, bolnice, domovi njege itd.) i ne potiče razvoj suvremenih uslužnih djelatnosti. Ključnu poruku knjige mogli bismo svesti na ove dvije piščeve rečenice: “Naša je euforija (u slavu zdravih javnih financija) opasna. Ona nas čini oholima, slijepima i glupima.

Drugi (Olaf Gersemann) u knjizi “Njemački mjehur: Posljednje hura velike ekonomske nacije” bavi se kulturnim i masovno-psihološkim razlozima njemačke opsesije štednjom, tvrdeći kako javno i privatno glorificiranje štednje radi štednje i merkantilistička dogma osuđuju njemačku ekonomiju na latentnu krizu koja je, tvrdi autor, masovno-psihološki opasnija od dužničkih kriza kojima je pogođena sredozemna Europa i njene najvažnije zemlje: Francuska, Italija, Španjolska i Grčka.

Ovdje u Washingtonu početkom mjeseca listopada ljeta gospodnjeg 2014. načas se činilo da se čitavo političko i znanstveno ekonomski pleme suglasilo oko toga da je glavni neprijatelj konačnog oporavka nacionalnih, kontinentalnih i svjetskog gospodarstva europska ili, još preciznije, njemačka tvrdoglavost ili zadrtost koja ni pod koju cijenu i pritisak ne pristaje na izmjenu anti-recesijske paradigme koja se svodi na priprostu logiku: o radnim mjestima, rastu BDP-a i javnim investicijama možemo početi odlučivati tek kad se javne financije i akumulirani javni dugovi zemalja Europske unije koliko-toliko dovedu u red. Do tada, a sam Bog zna, do kada i ako ikada, ostaje praksa strukturnih reformi (prije svega radnog zakonodavstva i javne uprave, uz borbu protiv zarobljavanja države i korupcije) članicama EU ostaje samo praksa “bolnih rezova” i “stezanja remena”.

Upravo zbog toga što je u javnosti vladalo teorijsko i političko suglasje da je to što radi Europska unija – pod dirigentskom palicom Njemačke – opasno za Europu i Europljane, ali i cijeli svijet, s velikim sam zadovoljstvom prihvatio vijest koju mi je prenio sin Bartol (on me je prijavio kao sudionika tih “povijesnih” događaja) da tih dana u Washingtonu boravi, glavom i bradom, idejni začetnik, nepokolebljivi zagovornik i tvrdoglavi promicatelj politike “bolnih rezova” ili proračunske bezdušnosti (austerity), njemački ministar financija Wolfgang Schäuble.

Bio sam na dva događaja na kojima je Schäuble iznosio, objašnjavao i branio svoj načelni stav kako Njemačka i Europska unija moraju žrtvovati svaki oblik ekonomskog rasta i rasta zaposlenosti koji bi se zasnivali na “gomilanju javnih dugova”. Uvjeren je da dugoročna konkurentnost EU mora počivati na zdravim javnim financijama, uravnoteženom proračunu, strukturnim reformama, striktnom poštivanju dogovorenih i ugovorenih pravila o financijskoj stezi i – inovacijama.

Predavanje pod naslovom “Rast i stroga štednja (austerity): Može li ih eurozona imati istodobno oboje” održao je u Zakladi Bertelsmann u utorak, 9. listopada 2014. u ranim jutarnjim satima (9–10.30), a zatim se na brzinu preselio na Sveučilište George Washington gdje je (od 11.30 do 13) s bivšim ministrom financija SAD-a Lawrenceom “Larryjem” Summersom i još četvoricom sudionika panela “Reformski program za europske vođe/lidere” vodio žestoku verbalnu bitku za svoja nepokolebljiva uvjerenja. Zaklada Bertelsmann nalazi se u, za predavanje o “strogoj štednji”, prikladnoj, arhitektonski skromnoj zgradi u neposrednoj blizini Bijele kuće (kojih 200 metara udaljena od nje), a publiku kojoj se je njemački ministar obraćao činili su uglavnom znanstvenici, poslovni ljudi, novinari i nas nekolicina namjernika koje povezuje samo jedna stvar: zainteresirani smo za budućnost naših zemalja i Europske unije. Razgovor je vodio glavni američki komentator The Financial Timesa Edward Luce koji je po svojim uvjerenjima bio na suprotnoj – državno intervencionističkoj – strani.

Polazeći od statistički sasvim ispravne konstatacije “Mi u Njemačkoj nemamo recesiju; imamo oslabljeni rast”, Schäuble je u predavanju precizno ukazao na ogromne institucionalne, fiskalne, monetarne i ekonomsko-sistemske razlike između američke i EU ekonomije “koje se naprosto ne mogu uspoređivati”.

Kako u Europskoj uniji ne postoji jedinstvena fiskalna i monetarna unija, tvrdi, nije moguće voditi fleksibilnu i ekspanzivnu monetarnu politiku. Rast u takvoj situaciji nije moguće ostvarivati “ispisivanjem čekova” i “gomilanjem javnog duga”, već poštivanjem dogovorenih fiskalnih i svih drugih obveza i – strukturnim reformama: koje vode povećanju konkurentnosti europskog gospodarstva u cjelini.

Slične stavove je nastavio zastupati i u polemičkom razgovoru sa Summersom koji je pokušao dokazati kako radikalni proračunski rezovi smanjuju potražnju, a time, ekonomski zakonomjerno dovode do stagnacije, ekonomske recesije, masovne nezaposlenosti i deflacije na tragu tragičnog ekonomskog “japanskog scenarija” s kraja 20. stoljeća.

Schäuble je strpljivo slušao druge i drukčije argumente, ali vlastite stavove i uvjerenja nije, ni za milimetar, promijenio.

Njemački ministar financija ili, kako ga novinari opisuju, “čovjek koji je izmislio i provodi europsku fiskalnu torturu” očito ne zna da dugotrajna dužnička kriza, gospodarska recesija i masovna nezaposlenost koje pogađaju Republiku Hrvatsku, ali i cijelu sredozemnu Europu, pa i Europsku uniju utječu na duhovno i duševno stanje Europe i Europljana.

Rezultati posebnog anketnog istraživanja Eurobarometar Europske komisije “Budućnost Europe” provedenog u siječnju ove godine (rezultati su objavljeni u ožujku) pokazali su da Staru damu nije zarobila samo ekonomska recesija nego ju je zahvatio ili preplavio veliki, snažni, opasni pesimistički val, čije je trajanje i posljedice ovog časa teško predvidjeti.

Iz brojnih važnih i zanimljivih, za razne analize (ekonomske, sociologijske, socijalno-psihologijske, pa i socijalno-psihijatrijske), rezultata ankete izdvojit ću samo one koji se odnose na odgovore na pitanje: “Općenito govoreći, mislite li da će život onih u Europskoj uniji koji su danas djeca biti lagodniji (lakši, bezbrižniji, udobniji – easier), teži ili približno isti kao život ljudi vaše generacije?”. Prosječni postoci za svih 28 zemalja Europske unije pokazali su da odnos pesimista i optimista u EU uvelike preteže na stranu pesimista.

Naime, samo 22% građana EU smatra da će život današnje djece biti lagodniji/lakši/bezbrižniji od života naših naraštaja, dok 56% smatra da će biti teži, a 19% da će biti približno jednak (3% nije željelo ili znalo odgovoriti na to pitanje). Isto je istraživanje pokazalo, za divno čudo, da smo mi Hrvati početkom ove godine bili znatno optimističniji od spomenutog prosjeka EU, štoviše da smo bili na trećem mjestu po optimizmu: udio je optimista 41%, pesimista 28%, upola manje od prosjeka EU, a ni optimista, ni pesimista 27%. Najpesimističniji su u EU Francuzi (samo 10% optimista), zatim Grci (12%), Belgijanci (12) i Danci (14%).

Dakle, iako u hrvatskoj javnosti, posebice u sadržajima masovnih medija, prevladava stajalište da smo mi Hrvati duboko nesretni, “oboljeli” od masovne akutne ili čak kronične depresije i da su naše duše i nacionalni duh zarobljeni osjećajima beznađa, duhovne jalovosti i ništavila, spomenuti anketni rezultati pokazuju, srećom, suprotno.