Najnovija knjiga putopisno-teorijskih eseja Slavena Letice „Američke e-priče: Za Elenu“ iz tiska je izišla, u Nakladi Jesenski i Turk, dva dana prije stote obljetnice simboličkog početka Prvog svjetskog rata i tjedan dana prije prve obljetnice simboličnog povratka Hrvata u Europu.
Kako su ideja za pisanje ove knjige i dobar dio njezina sadržaja usko povezani s Obzorom i Večernjim listom, u povodu pojave knjige u hrvatskim knjižarama i nakane autora da je objavi u Americi i Meksiku, razgovarali smo sa Slavenom Leticom.
Žanrovski gledano vaša je knjiga vrlo neobična jer se u njoj isprepliću elementi znanosti, putopisa i privatnog života. O čemu ona i na koji način govori?
Knjiga je nastala kao rezultat dogovora s Večernjim listom da za svoja dva dulja boravka u Americi 2013. i 2014. godine za Obzor pišem Američke e-priče: duže eseje o ključnim političkim, ekonomskim, znanstvenim i kulturnim događajima te trendovima u današnjoj Americi, Hrvatskoj i Europskoj uniji.
Za europske, pa i hrvatske umnike, kako ja, s trunčicom ironije, običavam nazivati intelektualce, nije neobično da uspoređuju europske i američke političke, ekonomske te kulturne fenomene i procese. Najkraće kazano, moja knjiga priča priče o hrvatskoj i europskoj stvarnosti gledanoj izdaleka, s onu stranu velike bare: najvećim dijelom iz Washingtona i New Yorka. I obrnuto, iz hrvatske perspektive progovara o suvremenoj američkoj politici, društvu i kulturi.
Učinilo mi se zgodnim da knjigu naslovim prema unuci jer će ona u moje godine dospjeti tek 2079. pa se može čitati kao svojevrsni „vremenski trezor“
Knjiga ima i snažnu osobnu notu izraženu već u naslovu „Za Elenu“. Tko je Elena kojoj ste posvetili naslov i sadržaj knjige?
Elena je moja najmlađa unuka, kći moje snahe Meksikanke Cynthije i sina Bartola koji žive i rade u Washingtonu: ona kao profesionalna diplomatkinja, on kao ekspert Svjetske banke za uklanjanje birokratskih prepreka stranim investicijama i razvoju. U Washingtonu sam bio, na njihov poziv i trošak, ukupno pet mjeseci, tijekom kojih sam napisao knjigu. Eseji objavljeni u knjizi napisani su tri mjeseca uoči Elenina dolaska na ovaj svijet i u vrijeme kad je ona imala tek nekoliko mjeseci. Učinilo mi se zgodnim da knjigu naslovim prema unuci jer će ona u moje godine dospjeti tek 2079. godine pa se sadržaj knjige može shvatiti i čitati kao svojevrsni „vremenski trezor“: da iskoristim izraz koji marketinški koristi jedna hrvatska, zapravo europska banka.
Dakle, iako knjiga priča priče o ključnim problemima našeg doba – ekonomskoj recesiji, dužničkoj krizi i ropstvu, krizi i postupnom odumiranju tiskane knjige, homoseksualnim brakovima, bebama iz unajmljenih maternica i farmama za proizvodnju beba za poznate naručitelje, uličnoj umjetnosti i umjetnosti pobune protiv kockarskog kapitalizma, feminizmu u 21. stoljeću, stvarnim gospodarima svijeta, političkoj korektnosti i nekorektnosti – ona se može čitati i kao svojevrsna intelektualna oporuka koju je jedan djed napisao svojoj unuci te svim unukama i unucima rođenim u Hrvatskoj, EU i Americi u drugom desetljeću 21. stoljeća.
Znači li to da knjiga ima i neke proročke naznake i pretenzije?
Osobno sam krajnje skeptičan u odnosu na mogućnosti društvenih znanosti, onih kojima se osobno bavim i koristim (političkom ekonomijom, makroekonomijom i sociologijom) i onih kojima se drugi bave ozbiljnije nego ja (politologija, antropologija, povijest, upravna znanost, pravo itd.), da predviđaju, prognoziraju i proriču budućnost. Iznimka je samo demografija koja relativno pouzdano i precizno može predviđati kretanje broja i sastava stanovništva u vrlo dugim razdobljima od dvadesetak, pedesetak, pa i stotinjak godina. Dakako, čak ni demografija ne može predvidjeti utjecaj ratova i seoba stanovnika. Nažalost, javnost od svih društvenih znanstvenika, posebice od ekonomista, stalno traži „proročanstva“, a oni se prave važnima i javno iznose takva „proročanstva“. U knjizi je jedno poglavlje koje se bavi upravo tim fenomenom: fenomenom takozvanih pornopesimista koji stalno proriču ekonomske krize, slomove burzi, ekonomske mjehure, recesije i katastrofe.
Paradoksalno je to što ekonomske depresije stvaraju medijsku i masovno-psihološku potražnju za tim zlogukim prorocima koji se pozivaju na autoritet i kažu: „ova ekonomija, zemlja i svijet idu dođavola“. Najpoznatiji su svjetski pornopesimisti Gerald Celente i Peter Schiff, a za njima, po sklonosti „proricanju“ gospodarske Sodome i Gomore, ništa ne zaostaju ni naši pornopesimisti Slavko Kulić, Željko Lovrinčević, Ljubo Jurčić, pa i asketski guverner HNB-a Boris Vujčić. Uz njih su jednako popularni i jednako neodgovorni samozvani nacionalni spasitelji te prodavači političke i poduzetničke magle kojima se u knjizi također bavim.
Dakle, uopće ne mislim da će se moja rijetka „proročanstva“ iznesena u knjizi – o ekonomskoj, biološkoj, znanstvenoj, društvenoj i ćudorednoj budućnosti – ostvariti.
Nažalost, javnost od znanstvenika, od ekonomista, traži „proročanstva“, a oni se prave važnima i javno iznose takva „proročanstva“
Jedno od poglavlja nosi naslov „Bezdjecaši“ i bavi se fenomenom i psihologijom ljudi bez djece. Vjerujete li da ljudi bez potomstva imaju različit odnos prema životu, štednji, potrošnji, politici, sadašnjosti i budućnosti?
To poglavlje bavi se više fenomenom parova, bračnih i izvanbračnih ortaka ili partnera koji svjesno, vlastitom voljom, ne žele imati djecu, potomstvo općenito. U Americi oni sami sebe nazivaju, a tako ih i drugi označavaju, “dragovoljnim bezdjecašima” (voluntary childlessness) ili ljudima partnerima oslobođenima djece (childfree partners/families). Riječ je o sve brojnijoj skupini mladih ljudi, svojevrsnoj svjetovnoj sekti, koji jednostavno vjeruju da se djecu „ne isplati“ imati: doslovce, ekonomski, i metaforički.
Pripadnici te sekte, pokreta misle da su djeca gnjavaža, da ih čeka mračna budućnost, da im samo zagorčavaju život i sprečavaju užitak u njemu.
U knjizi podsjećam na činjenicu da i u Hrvatskoj na brojnim, za budućnost države i društva važnim položajima ima mnogo ljudi koji, kako narod kaže, „nemaju ni kučeta ni mačeta“. Pitanje kojim se u knjizi bavim, ne nudeći konačni odgovor, glasi: imaju li takvi ljudi različiti, fatalistički odnos prema budućnosti koji se svodi na logiku „poslije mene potop“?
U poglavlju „Djeca iz unajmljenih i umjetnih maternica – uzgojnica“ bavite se još jednim tabuom i politički rizičnom temom: fenomenom surogatnog rađanja, tj. unajmljivanja i iznajmljivanja maternica za rađanje „komercijalnih“ beba. Plašite li se da će vašu knjigu kritizirati takozvani liberalni intelektualci koji se zalažu za prava muškaraca homoseksualaca na unajmljivanje jajnih stanica i maternica za rađanje njihove djece?
Moja je knjiga općenito politički „nekorektna“. Naime, mislim da je sloboda izražavanja mišljenja i uvjerenja odavno ozbiljno ugrožena dogmom o politički korektnom govoru i preširoko shvaćenog govora mržnje. U poglavlju koje spominjete pišem o zanemarenu fenomenu otvaranja „farmi“ beba u zemljama u razvoju, posebice u Indiji i Aziji. Na tim „farmama“ mlade žene, natjerane strašnom bijedom i kroničnim siromaštvom, u svojim maternicama, koje u knjizi nazivam „uzgojnicama“, jer zapravo uzgajaju bebe koje nisu njihovo vlasništvo, održavaju trudnoću i rađaju bebe za poznate naručitelje: homoseksualne i neplodne parove. U knjizi upozoravam kako se u toj sivoj i mračnoj zoni, kojom se, sram ih bilo, ne bave feministice i udruge koje se navodno zalažu za ženska ljudska prava, rađa se nova eugenika čije je posljedice već danas moguće naslutiti, pa i predvidjeti. Na više od 1000 azijskih „farma“ beba godišnje se već danas rađa više beba nego ih je rođeno u nacističkom Lebensborn programu (u Njemačkoj ih je rođeno oko 8000, a u Norveškoj oko 12.000).
U knjizi pokazujete i dokazujete da postoji stvaran rizik od nove eugenike, jer „naručitelji – kupci beba“ ne žele „običnu“, nego „izabranu“ djecu?
Dakako, kad slavni i bogati naručitelji – kupci beba kao što su, primjerice, Sir Elton John i njegov ortak/partner David Furnish, naručuju – kupuju jajne stanice, unajmljuju „uzgojnice“ i iz farmi preuzimaju bebe, oni žele da i „donorica“ jajne stanice za njihovo dijete i žena koja im iznajmljuje „uzgojnicu“ bude posebna: lijepa, zdrava, pametna, optimistična itd. I ne samo to, u knjizi pokazujem kako se u okviru te nove eugenike bebe često rađaju carskim rezom i to na programirane nadnevke: za Dan zaljubljenih, Valentinovo, na partnerov rođendan, na dan kad je rođen Einstein ili Beethoven, na Božić itd.
Naslov je jednog od posljednjih poglavlja knjige „Politički žicari i umjetnost šibičarenja“ u kojem uspoređujete američku antikapitalističku pobunu na Wall Streetu s hrvatskim prosvjedima u Varšavskoj ulici i na Cvjetnom trgu u Zagrebu. Vaša usporedba nije laskava za zagrebačke i hrvatske buntovnike?
Ni ne može biti laskava jer sam koristio vrlo jasan kriterij ili mjerilo vrijednosti pobune ili „revolucije“: stvorenu umjetnošću. Naime, iako su na formalnoj i deklarativnoj razini Wall Street i Cvjetni – Varšavska slični fenomeni – pobuna obespravljenih protiv „krupnog kapitala“, „kapitalističke pohlepe“ i „političke korupcije“ – na suštinskoj su razini različiti, a to se najbolje vidi po umjetničkoj ostavštini tih pobuna. Za opću umjetničku metaforu američkih buna izabrao sam genijalnu mladu umjetnicu, Njujorčanku Molly Crabapple, a za umjetnički jalove zagrebačke bune i šibicarenja plejadu „rajnglara“ koji su u Varšavsku i na Cvjetni trg dolazili, galamili, udarali u rajngle i dali se uhićivati zbog politike i publiciteta, a ne zbog idealizma i uvjerenja. Zato je iza buna tipa “zauzmimo Wall Street” ostala vrijedna umjetnost, a iza hrvatskih „rajnglarskih“ igrokaza nije ostala baš nikakva umjetnost, samo – političko grebanje i šibicarenje.
Tko su sve zamišljeni ili ciljani čitatelji vaše knjige?
Živimo u intelektualno gluhom i jalovom vremenu, tako da vijest o pojavi i sadržaju knjiga teško stiže do potencijalnog čitatelja. Ova knjiga traži čitatelja koji je radoznao, koji misli i koji se „svađa“ s piscem kojeg čita. Danas u knjižarama i na kioscima, nažalost, caruju knjige-recepti: knjige pune uputa o tome kako smršavjeti, kako biti sretan, kako biti privlačan i lijep itd. Zato mi je teško naslutiti koliko će i kakvih čitatelja pronaći ova knjiga. Ono što mogu kazati jest činjenica da sam je pisao tako da čitatelju pružim što više informacija i činjenica o temama kojima se u knjizi bavim kako bih slobodno mogao sam zauzeti stajalište o njima. Ilustrirat ću to ovim primjerom. U poglavlju „Isus Krist i referendum o definiciji braka“ bavim se poznatim referendumom o definiciji braka, ali za razliku od brojnih i „slavnih“ protivnika tog referenduma koji su „bogohulno“ javno tvrdili da bi Isus Krist na hrvatskom referendumu glasovao PROTIV, iznosim razloge zbog kojih bi on mogao biti ZA, ali i razloge zbog kojih ljutiti Isus možda uopće ne bi izišao na referendum o definiciji braka.
Kao i obično pametan čovjek će uvijek mnogima smetati. Točno je g. Letica u ime političke korektnosti više se lopovu ne smije reći da je lopov, a prodavačima magle da su prodavači magle ...