– Te su mi slike mjesecima kasnije svake noći dolazile u san. To je postupno prestalo, ali nisu se izgubile – još su tu ispod površine – dio je teksta novinara Dejana Anastasijević objavljenog na Viceu.
Anastasijević piše kako mu je to bio prvi "pravi" novinarski zadatak budući da se uglavnom bavio kulturnim temama. To mu je ujedno bio i prvi neposredni susret s ratom i užasima koje on donosi.
Sjeća se prvog leša koji je vidio. Radilo se o muškarcu koji je ležao licem prema blatu i nije mu mogao odrediti godine. Na leđima je imao tragove gusjenica.
– Vjerojatno je već danima bio tu, nasred puta, toliko spljošten da je više ličio na kaljavu figuru od kartona nego na ljudsko biće – piše Anastasijević u tekstu i dodaje kako ih je kasnije vidio puno više te da se nitko nije trudio sklanjati ih dok su trajale borbe.
– Neke su načele svinje koje su slobodno lutale selima u potrazi za hranom. Najviše leševa – i to je najviše što sam ih ikad vidio odjednom – bilo je ispred vukovarske bolnice. Kako nije bilo struje za hladnjake u mrtvačnici, a podrum je služio kao sklonište, preminule su jednostavno ostavljali tamo, jedan do drugog kao cjepanice. Nisu ih mogli pokopati zbog neprestanih minobacačkih napada i snajpera – piše Anastasijević.
Navodi i kako je srpska državna televizija slikala to dvorište uz obrazloženje "da se radi o srpskim civilima koje su ubile ustaše". Dodaje kako je to bilo "besramno falsificiranje povijesti koje traje i danas".
– Jedna od najružnijih epizoda propagandnog rata, koji se vodio paralelno s onim pravim, priča je o četrdeset vukovarskih beba. Agencija Reuters je objavila, citirajući neimenovane očevice, da je u jednom vukovarskom vrtiću nađeno četrdeset beba koje su ustaše zaklale i zapakirale u plastične vreće za smeće. Svi mi novinari koji smo se u tom trenutku našli na terenu dali smo se u potragu za tim bebama. Dva dana smo ih tražili i nismo ih našli, jer nikada nisu postojale – priču je podmetnuo lokalni dopisnik iz Beograda, vjerojatno po nečijem zadatku, a Reuters ju je, kad se to ustanovilo, morao povući i ispričati se klijentima – piše Anastasijević.
Prisjeća se kako su u Vukovar, nakon što je otpor prestao, nahrlile "pijane razularene gomile rezervista i dragovoljaca" koje nitko nije mogao kontrolirati.
– Grad, to jest ono što je ostalo od njega, bio im je prepušten na milost i nemilost, zajedno s civilima koji su se u njemu zatekli. Pljačkali su i ubijali ljude po kućama i na ulicama; bilo je i grupnih silovanja. Bili su pijani ne samo od alkohola nego i od krvi – stoji u tekstu objavljenom na Viceu.
>> U Vukovaru bi najviše trebalo govoriti o divljaštvu, besmislu i zločinačkoj naravi svih ratova
>> Dokumenti: Srpska vojska 1993. s Ovčare premjestila nepoznat broj leševa
Dejane Anastasijeviču moj naklon do poda, to što radite to se zove hrabrost i pošteno novinarstvo.