Nedavno se pojavila knjiga pod intrigantnim naslovom "Nebeska Srbija u Hrvatskoj". Autor Nenad Piskač napisao ju je na temelju istraživanja izvornih dokumenata okupacijsko-terorističkih vlasti "Republike Srpske Krajine", njihovih skupština, vlada, predsjednika, civilne zaštite, Srpske pravoslavne crkve, "Vojske RSK", JNA, teritorijalne obrane, sudbenih i lokalnih vlasti "RSK" i ostalih segmenata te velikosrpske tvorevine na hrvatskom tlu. Knjiga koincidira po mnogočemu s procesima u Haagu.
Jeste li prenijeli na stranice svoje knjige dokumente, spomenuli neka imena?
U knjizi su otisnuti mnogi dokumenti u izvornom izgledu i nisam prešutio
imena. Kazalo nabraja više od tisuću pet stotina imena koja su sudjelovala
u rušenju
ustavnog poretka RH. Nakon selekcije materijala posvetio sam se i drugim
izvorima koji zajedno s vrelima RSK nedvojbeno dokazuju stoljeće i pol
kontinuiteta velikosrpske
i svetosavske teorije, politike i prakse. Jedna od teza knjige jest da
će Hrvatska u 21. stoljeću imati iste probleme sa Srbima koje je imala
od 1918.
do danas.
Proizvod SPC-a
Obrazložite to malo opširnije. I zašto ste knjigu nazvali "Nebeska Srbija"?
Pojam je proizvod SPC-a, a prema potrebi preuzimaju ga i ostali srpski političari
i inteligencija. Temeljna mu je funkcija osigurati kružni tijek svetosavske
ideologije i velikosrpske politike južno od Sutle sve do Kosova. Uime tog pojma
dopušteni
su zločini za ostvarivanje velike Srbije. Na podlozi takve "nebeske Srbije" Milan
Paroški u hrvatskom Jagodnjaku izjavljuje: "One koji kažu da ovo nije srpsko
možete ubiti kao kera kod tarabe", a Biljana Plavšić: "Ako mora umrijeti
čak šest milijuna Srba da bi se izgradila velika Srbija, ostat će još uvijek
drugih šest milijuna da joj se raduju". Uime tog pojma mi danas znamo za
141 masovnu grobnicu na prostoru pod nadzorom bivše "RSK".
Nije li Olujom i mirnom reintegracijom "srpsko pitanje" u Hrvatskoj
riješeno?
Nije! U tom i jest problem. U knjizi navodim postolujne srpske teze tzv. urbanih
Srba u Hrvatskoj i Srbiji. Još Oluja nije ni završila, a već je srpstvo imalo
pričuvni plan. Čitajte Livadu, Mirića, Pupovca, Višnjića pa ćete vidjeti o
čemu je riječ. Njihove se knjige tiskaju uz potporu hrvatskog proračuna, u
njima se
iznose protuhrvatske teze da su za velikosrpsku agresiju jednako krivi i Tuđman
i Milošević, njihove "zločinačke organizacije", nema agresora i žrtve,
žrtve su svi, a nad Srbima u Hrvatskoj opet je izvršen genocid itd. Sve te
krivotvorine ponavljaju se u monstruoznim optužnicama protiv hrvatskih generala,
što je samo
dokaz da je hrvatska politika opet podređena Beogradu.
Podređenost Beogradu
Hrvatske su političke elite poslije Tuđmanove smrti ove teze prihvatile i tvrde
da se "svi trebaju svima ispričati", da "normalizacija nema alternative",
da treba "individualizirati krivnju", "regionalno se povezivati", "dokazivati
nevinost", uključiti se u neke "igmanske inicijative" itd. Osim
toga, neki od rušitelja ustavnog poretka Republike Hrvatske ulaze u tijela vlasti.
Na državnoj razini "hrvatsko-srpska koalicija daje novi vjetar u leđa
starim srpskim tezama, a jedna je od njih da hrvatski narod nije dostojan slobodne
države.
Možda takva politika odgovara nekima iz tzv. međunarodne zajednice, ali je
ona pogubna za hrvatski narod i državu.