Pakleni plan kalifa Abu Bakra Al Baghdadija o preseljenju Islamske države na teritorij Libije u slučaju poraza u Iraku i Siriji doživio je debakl jer je teroristička organizacija Islamska država u Libiji uništena. Naime, preuzimanje grada Sirta, najvećeg uporišta ISIL-a u Libiji, smještenog 450 kilometara istočno od Tripolija, veliki je poraz za ISIL koji ga je zauzeo u lipnju 2015. i pretvorio u svoju terorističku bazu u Africi.
Odlučujuća bitka s ISIL-om počela je u svibnju kada su snage libijske vlade nacionalnog jedinstva (GNA) započele veliku vojnu ofenzivu na rodni grad bivšeg vođe Muamara Gaddafija, gdje su odmah zauzele luku i upravno središte. Prije toga oslobođena je i Darna, grad na Sredozemlju udaljen samo 300 km od grčke Krete. Samo je pitanje sata kada će vladine snage preuzeti i zadnju četvrt u Sirtu koju kontroliraju džihadisti ISIL-a.
Za poraz ISIL-a u Libiji postoji nekoliko faktora. Prvi i najvažniji je što se dvije frakcije s istom vehabijsko-selefijskom ideologijom, Al-Qa’ida i ISIL, nisu mogle dogovoriti o podjeli teritorija i plijena, već su se sukobile, što je doprinijelo velikom slabljenju ISIL-a.
Naime, pripadnici Al-Qa’ide oduvijek su imali jako uporište u Libiji i važnu ulogu u rušenju režima Muamara Gaddafija. Vođa pobunjenika u Libiji bio je Abdelhakim Belhadj, koji je bio najbliži suradnik i osobni prijatelj ubijenog vođe Osame bin Ladena, a svijet je prošle godine obišla vijest kako su i sami džihadisti Al-Qa’ide zgroženi zvjerstvima koje čine ISIL-ovci u Siriji – odrubljivanje glave svima, od 10 do 80 godina, koje optuže da su špijuni.
ISIL-ovu porazu doprinijelo je i ujedinjenje dviju zaraćenih frakcija: legalne vlade u Tobruku i pobunjeničke vlade u Tripoliju, od kojih je svaka imala svoj parlament, vojsku, policiju i sve druge državne institucije, nakon čega je Libija dobila vladu nacionalnog jedinstva s premijerom Fayezom al-Sarrajom koji je nakon preuzimanja dužnosti kazao da će do kraja 2016. ISIL biti poražen ne samo u Libiji već i u Iraku i Siriji.
Premijer Fayez al-Sarraj svoju je karijeru izgradio kao arhitekt i bivši tehnokrat na području građevinarstva, a potječe iz ugledne obitelji iz glavnoga grada Tripolija.
Njegov otac pomogao je u osnivanju postkolonijalne Libije. Osim borbe protiv ISIL-a, njegov glavni atribut kao vođe jest što može saslušati ljude kako bi postigao konsenzus koji je ključan da bi se ujedinila zemlja podijeljena zbog plemena, religije i ideologije.
Ispravnim se pokazao i njegov potez kada je tražio puštanje na slobodu Saifa al-Islama Gaddafija, sina nekadašnjeg libijskog lidera Muamara Gaddafija, koji je bio osuđen na smrt. Puštanje na slobodu Saifa al-Islama zapravo je doprinijelo porazu ISIL-a jer su nakon toga mnogi simpatizeri i pristaše Muamara Gaddafija koji su prešli u redove ISIL-a napustili njihove redove i pridružili se vladinim snagama.
Poraz ISIL-a neće zaustaviti sukobe u Libiji jer Libija je nakon pada Muamara Gaddafija upala u anarhiju i građanski rat u kojem se međusobno sukobljava više od 1500 frakcija i 200 plemena.
sve je prepuno laži i konstrukcija. kao prvo, ovi teroristi nikad nisu imali jako uporište u Libiji (pisac ove proze piše da su imali oduvijek...) Gadafi, kao uostalom ni Sadam Husein, nije dozvoljavao ovim opskurnim grupama da uopće i postoje. uspon isil-a je pomagala amerika i saudijci, katarci, radi svojih interesa. i to ne treba skrivati, ali niti krivo predstavljati, stvari su kristalno jasne. isto je u siriji. u libiji je problem riješen pomirbom dviju strana, koje imaju istog protivnika, a koji ih je u stanju pojedinačno otpuhati. al zajedno je slabiji. u cilju opstanka, ujedinili se i zajednički udarili po isilu. ključ svega je nafta i plin, tko to kontrolira, ima zemlju na dlanu. i što sad? i inače je jako degutantna konstatacija da je puno gadafijevih prešlo u isil. gadafi je imao vojsku, stroj, moral. baš je lijepo gledati kako jedan za drugim padaju veliki američki projekti uvođenja demokracije tamo gdje joj još nije mjesto ni vrijeme. a posebno treba uživati u problemima europe sa izbjeglicama, koje sad gledaju kao da ne znaju otkud su i zašto otišli. a posebno je smiješno pitanje što uopće traže u europi. pa što europa sa amerikancima traži kod njih?! pola londona nisu englezi. što bi vi?