'Hoće li države Balkana ikada ući u EU? Pravo je pitanje hoće li EU postojati za 10 godina'

Danas se obilježava 25. godišnjica postizanja Daytonskog sporazuma koji je za susjednu Bosnu i Hercegovinu jedan od ključnih događaja u povijesti. Nedavno je opozicija zamijenila vladu predvođenu Milom Đukanovićem u Crnoj Gori. Potpisan je i sporazum Kosova i Srbije u Washingtonu. O turbulentnom nizu događaja na Balkanu te u jugoistočnoj Europi, američkoj politici kao i politici nove Bidenove administracije prema tom području, Večernji list razgovarao je s Gordonom Bardosom, američkim stručnjakom za Balkan. Predsjednik je Seerecona, savjetničke tvrtke za politički rizik na jugoistoku Europe, a prije toga bio je specijalist za Balkan na sveučilištu Columbia.

Kako vidite trenutačnu političku situaciju u Bosni i Hercegovini 25 godina nakon Daytonskog sporazuma?

Nažalost, u posljednjih je 25 godina BiH u osnovi nije ostvarila bilo kakav progres u rješavanju osnovnih političkih i ustavnih problema s kojima je bila suočena još i prije nego što je izbio rat u travnju 1992. godine: kako centralizirana ili decentralizirana bi ta zemlja trebala biti, i kako bi se moć trebala dijeliti između Bošnjaka, Hrvata i Srba. Zapravo, tri glavne grupe u BiH čine se danas više razdvojene u tim pitanjima nego ikad prije. Na jednoj su strani oni koji vjeruju da je rješenje pretvaranje BiH – uz intervenciju međunarodne zajednice – u unitarnu, centraliziranu državu kojom dominira jedna grupa. Na drugoj su strani ovi koji vjeruju da je najbolji način za promociju stabilnosti održavanje decentralizirane, federalne države u kojoj najveće etničke grupe imaju autonomiju štititi svoje legitimne interese. U konkretnom smislu, postoje dvije suprotne paradigme za napredak BiH. Prvu nude Dragan Čović i Milorad Dodik koji pokazuju da je međuetnička kooperacija u zemlji moguća ako su lider s izbornim i političkim autoritetom spremni poštovati minimalna legitimna prava drugih skupina. Drugu paradigmu promoviraju pojedinci poput Željka Komšića, Valentina Inzka i Bakira Izetbegovića koji pokušavaju unilateralno nametnuti ustavni i politički poredak u BiH na kojim konstitutivni narodi nisu pristali. To su, naravno, u osnovi dijametralno suprotne vizije kako bi država trebala biti strukturirana, i kako bi trebala funkcionirati, a u posljednja tri desetljeća BiH nije bila sposobna pomiriti te dvije vizije. Kao rezultat, to je jedina europska država koja u osnovi ostaje međunarodni protektorat koji vode neokolonijalni guverner, sa strancima koji vode središnju banku zemlje te sjede u Ustavnom sudu. Jasno je da to nije samoodrživo, dugoročno rješenje.

Hrvati u BiH još su ljutiti zbog izbornog sustava. Kako promatrate način na koji su oni politički obespravljeni?

Najprije, obespravljivanje Hrvata u BiH po gotovo bilo kojoj računici najveći je problem s kojim se BiH danas suočava. Do neke mjere ti su problemi rezultat originalnih defekata u Washingtonskom i Daytonskom sporazumu, koji nisu ostavili dovoljno institucionalnih mehanizama kojima bi Hrvati u BiH branili svoje legitimne interese, od kojih je pravo da biraju svoje vlastite predstavnike najosnovniji. Također treba naglasiti da bi prije 20 godina korištenje “fenomena Komšić” kao namjerne političke strategije za obespravljivanje bosanskih Hrvata bilo gotovo nezamislivo. Čak i političari poput Alije Izetbegovića i Harisa Silajdžića odbili su taj pristup. Danas, nažalost, izgleda da postoji malo opozicije korištenju takvih diskriminatornih i opasnih politika. Kako god taj problem bude “riješen”, većinom će odrediti sudbinu BiH kao države. Hoće li, primjerice, BiH biti država u kojoj će razne etničke skupine osjećati da su njihovi legitimni interesi zaštićeni, i da su time voljni članovi političke zajednice u kojoj postoje koristi od međusobne suradnje. Ili će se, suprotno tomu, različite skupine osjećati zarobljene u aranžmanu koji ne poštuje njihove minimalne legitimne interese.

Koji bi bio vaš pogled na put naprijed za BiH? Čini se da se bez američke pomoći neće moći napraviti ništa?

Trebali bismo biti vrlo skeptični prema tomu da europska budućnost previše ovisi o politikama Washingtona, ili da bi promjena administracije mogla rezultirati velikim pomacima za regiju. Najprije, vjerovanje da SAD može imati presudan utjecaj na jugoistočnu Europu ne uspijeva prepoznati kako se svijet promijenio od 1990-ih kada je SAD bio u osnovi jedina svjetska supersila. Danas je situacija drukčija. Nakon neuspjeha Washingtona u Afganistanu i Iraku, američka javnost ima malo razumijevanja za nove eksperimente gradnje nacije diljem svijeta. Drugo, moramo imati na umu da SAD nema vitalnih nacionalnih interesa u jugoistočnoj Europi pa će ulaganja koja je Washington spreman ostvariti u regiji uvijek biti ograničena. U realnosti, američka politika prema Balkanu, od hladnog rata do danas, uvijek je bila partija šaha na višoj razini – suprotstavljajući se Sovjetskom Savezu ili Rusiji, održavanju jedinstva NATO-a (koji je, naravno, primarni instrument za održavanje američkog utjecaja u Europi) ili uključivanju u akcije koje će stvoriti simpatije ili podršku za SAD u islamskom svijetu. Treće, Washington neće nikada više posvetiti resurse za jugoistočnu Europu koje je izdvajao u 1990- ima.

Četvrto, vlada u SAD-u morat će se posvetiti mnogo bitnijim, unutrašnjim problemima nego se baviti jugoistočnom Europom. Peto i posljednje, nakon neuspjeha Washingtona u Afganistanu i Iraku, sve se više prepoznaje da Washington jednostavno ne posjeduje dovoljnu stručnost da bi uspješno transformirao političku kulturu u drugim zemljama. Foreign Affairs, glavna publikacija američkog vanjskopolitičkog establišmenta, nedavno je objavila članak u kojem se tvrdi da će Hrvatska biti “sljedeća ruska domina koja će pasti” u jugoistočnoj Europi. Svatko tko prati zagrebačku vanjsku politiku, naravno, zna koliko je apsurdna ta tvrdnja. Hrvatska je članica EU i NATO-a, odbila je pristati na projekt Južnog toka koji sponzorira Moskva, povezala se sa zemljama EU koje se protive gradnji Sjevernog toka 2, pridružila se sankcijama EU protiv Moskve zbog aneksije Krima, pridružila se zapadnom odgovoru na aferu Škripalj tako što je izbacila ruskog diplomata, pridružila se zemljama Zapada u osudi Rusije za navodnu upotrebu kemijskog oružja u Siriji u travnju 2018. te je pomogla Pentagonu da pošalje oružje opozicijskim skupinama u Siriji koje podržava SAD, pridružila se Washingtonu u prepoznavanju Jana Guaidoa kao predsjednika Venezuele, i hrvatski su dužnosnici rekli da Hrvatska neće prihvatiti rusko cjepivo protiv koronavirusa. Nažalost, tako neprecizne analize stanja na jugoistoku Europe nisu u washingtonskoj vanjskopolitičkoj zajednici iznimka, već pravilo. No to, naravno, podiže vrlo važno pitanje, može li se formulirati efektivna politika za jugoistočnu Europu ako se shvaćanje regije temelji na tako pogrešnim pretpostavkama? Odgovor je, naravno, vjerojatno ne.

Kako mislite da bi nova američka administracija Joea Bidena mogla promijeniti politiku SAD-a prema Balkanu?

Još je teško to reći, mnogo će toga ovisiti o kadrovskim rješenjima. Ipak, ima nekoliko stvari koje možemo sumirati. Najprije, debate o vanjskoj politici igrale su manju ulogu u ovim predsjedničkim izborima nego u bilo kojima u povijesti. Najveća je briga za politike Bidenove administracije prema jugoistoku Europe to kako lažna obećanja i lažne nade mogu odgoditi progres u sljedećih pet do deset godina. Već je sada očito da neke grupe u regiji planiraju usvojiti maksimalističku poziciju u nadolazećim mjesecima i godinama u vjeri da će im Bidenova administracija biti najbolja, i možda posljednja, prilika za ostvarivanje tih maksimalističkih agenda. Bidenova vlada morat će shvatiti da problemi koji muče regiju nisu isti kao prije 25-30 godina. Na istoku i jugoistoku Europe je devet od deset zemalja s najbržim smanjivanjem stanovništva u svijetu: taj problem muči Bugarsku, Srbiju, Hrvatsku, BiH... BiH je 2019. imala, prema Svjetskoj banci, drugu po visini stopu nezaposlenosti među mladima u svijetu, a Sjeverna Makedonija bila je peta. I dok je Washington za mnoge propale politike u regiji optužio “rusko miješanje”, bilo kakvo pravo istraživanje pokazalo bi da je problem u Washingtonu prije nego drugdje. Biden je, na primjer, bio čovjek za Balkan u Obaminoj vladi, i u toj je ulozi dočekao Milu Đukanovića i Hashima Thaçija u Bijeloj kući. Đukanović je prije nekoliko godina bio proglašen “čovjekom organiziranog kriminala”, a Thaçi je upravo optužen zbog ratnih zločina. Kad Washington od takvih ljudi napravi suradnike u jugoistočnoj Europi, jasno je zašto je ta regija toliko demokratski nazadovala i ima problema s vladavinom prava. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li Biden i njegov vanjskopolitički tim razumjeti te probleme i imati kapaciteta promijeniti pristup jugoistočnoj Europi.

Mislite li da će balkanske države ikada postati članice EU?

Balkanske države imaju mogućnost pridruživanja EU, ali to ovisi o nizu faktora, od kojih su mnogi izvan njihove kontrole. Najprije, s obzirom na prosječno vrijeme koje je potrebno zemlji kandidatkinji da završi pregovore, čak i u najboljim prilikama bilo bi potrebno pet do10 godina da se te zemlje pridruže EU. No, čak i taj relativno spori razvoj događaja podrazumijeva da se zemlje članice mogu dogovoriti o proširenju i prihvaćanju novih država, što sada nije slučaj. Drugo, neke države u toj regiji koje se nadaju na kraju ipak pridružiti EU očigledno su nesposobne ispuniti kriterije koje EU traži. Prije tri godine, primjerice, parlament BiH nije donio nijedan zakon, pa je jedan NGO procijenio da bi tempom kojim se donose zakoni toj zemlji trebalo 50 godina da donese sve zakone koji su potrebni za pridruživanje EU. Ni druge zemlje nisu puno bolje. Crna Gora, na primjer, zatvara poglavlja najsporijim tempom u povijesti EU. To znači da će EU ili trebati promijeniti svoje standarde, ili će trebati proći još jedna generacija ili više njih kako bi se te balkanske zemlje pridružile EU. Treće, možda i najvažnije, pitanje je hoće li EU uopće postojati za 10 ili 20 godina. Predložak povijesti od 1789. sugerira da se svaka europska struktura moći i geopolitičkog poretka raspala ili je bila zamijenjena svake dvije do tri generacije. Ako se taj predložak nastavi i pretpostavimo li da se posljednje veliko restrukturiranje dogodilo 1989., vjerojatno smo pred takvom promjenom europskog poretka ili usred nje. Očigledno, Brexit, migrantska kriza i COVID-19 strahovito su napregnule Uniju kakva sad postoji. Baš je prošle godine George Soros rekao da EU sve više izgleda kao Sovjetski Savez prije raspada. Tako da je i više nego pošteno pitati hoće li uopće biti Europske unije kojoj bi se te balkanske države mogle pridružiti za 10 ili 20 godina.

Kako gledate na sporazum koji je nedavno potpisan između Srbije i Kosova? Je li to bio samo Trumpov predizborni štos?

Vjerojatno bi bilo prestrogo proglasiti ga jednostavnim predizbornim štosom, ali nije se radilo o vrlo sadržajnom sporazumu. Dvije su strane dogovorile mnoge od ovih stvari ranije, a mnoge od drugih stvari imale su relativno male veze s jugoistokom Europe ili odnosima Beograda i Prištine (primjerice, proglašenje Hezbollaha terorističkom organizacijom, pristajanje na “energetsku diversifikaciju”, pristajanje na promoviranje LGBTQ prava itd.). No, svatko u Bijeloj kući mogao je taj dan proglasiti neku vrstu pobjede. Prištinu će priznati Izrael, Aleksandar Vučić može reći da je bio u Ovalnom uredu s predsjednikom Sjedinjenih Država, a Donald Trump može tvrditi da je dogovorio mirovni sporazum između Kosova i Srbije. Bit će teško tvrditi, ipak, da je to bio odlučujući povijesni preokret u odnosima između Beograda i Prištine.

Mislite li da će Vučić trebati distancirati Srbiju od Rusije u dugom roku? Je li taj dogovor u Washingtonu korak u tom smjeru?

Postoje neke indikacije da se taj proces već događa. Nova vlada Srbije, primjerice, uključuje niz ljudi koji imaju reputaciju da su proamerički, dok su dvoje ljudi koje se smatra najviše proruskima izgubili svoja ministarstva. Ono što se manje zna, ipak, jest količina obrambene, odnosno vojne suradnje između Beograda i Washingtona koja se već događa tijekom proteklog desetljeća. Prema jednoj analizi, primjerice, 2015. je Srbija održala 567 vojnih aktivnosti s NATO-om ili pak bilateralno sa zemljama NATO-a, i samo 36 sličnih aktivnosti s Rusijom. Taj predložak većinom se održao i danas. Ipak, Srbija nikada neće usvojiti otvorene antiruske pozicije, zbog niza očiglednih povijesnih, kulturnih i religijskih razloga. No, postoje i praktični razlozi za Beograd da održava dobre odnose s Moskvom. Rusija je teritorijalno najveća zemlja svijeta, s ogromnim energetskim i mineralnim rezervama, jednim od najjačih svjetskih nuklearnih arsenala te je stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a. Vanjska politika bilo koje zemlje mora poštovati te realnosti, a to se tiče i Srbije koliko i Hrvatske.

Jedna je od najvećih promjena na Balkanu pobjeda opozicije u Crnoj Gori. Mislite li da će nova vlada promijeniti savezništvo države?

Novi imenovani premijer Crne Gore Zdravko Krivokapić javno je objavio da se vanjska politika zemlje neće mijenjati, i gotovo je potpuno sigurno da je potpuno iskren u tomu. Nova će vlada vjerojatno promijeniti ton, ali ne i sadržaj vanjske politike zemlje. Krivokapićeva vlada neće se više upuštati u otvorenu protubeogradsku retoriku ili politike koje je usvojio Milo Đukanović, ali stvarne razlike u orijentaciji Podgorice prema EU i članstvu u NATO-u nisu vjerojatne. Nadalje, promjene na vlasti u Crnoj Gori gotovo će sigurno ubrzati put zemlje prema EU. Sama je priroda Đukanovićeve vlasti činila nemogućima usvajanje reforma koje zemlja treba za pridruživanje EU. Uzmimo samo jedan primjer, Crna je Gora otvorila 32 poglavlja zakonodavstva u EU, ali je zatvorila samo njih tri. Kao što sam rekao, to je najsporiji tempo u povijesti EU. Posljedično, razmontiranje Đukanovićevih struktura moći u Crnoj Gori samo bi po sebi trebalo osloboditi put za Crnu Goru da započne s ozbiljnijim progresom prema članstvu u EU.

Kako generalno vidite politiku EU na Balkanu i kako biste ocijenili američku politiku u regiji?

Što se vanjske politike tiče, EU pati od velikog strukturnog deficita, utoliko što svaka članica EU ima svoje interese, a interesi različitih država nisu uvijek isti. Možemo to posebno vidjeti u jugoistočnoj Europi gdje se mogu naći različite nijanse, ako ne i potpune kontradikcije, između politika Berlina, Pariza ili Budimpešte. Kompleksnost također čini teškim za Bruxelles da dizajnira koherentne vanjskopolitičke inicijative. Jedan je balkanski dužnosnik to dobro rekao prije nekoliko godina: “Amerikanci ti daju ponudu koju ne možeš odbiti. EU ti da ponudu koju ne možeš razumjeti”.

Što biste istaknuli kao najveći izazov s kojim je suočena Hrvatska?

Može se donekle reći da će najvažnija vanjska politika za Zagreb biti to može li postati prvak integracije jugoistočne Europe u EU. Hrvatska dobiva više sa stabilnošću zemalja poput BiH ili Srbije nego bilo koja druga država EU. Nažalost, veliku priliku za igranje te uloge, zagrebačko predsjedanje EU-om ranije ove godine, prekinula je koronakriza. Pa ipak, Hrvatska, zajedno s Grčkom, Bugarskom i Rumunjskom, može profitirati od promoviranja napora EU u integriranju regije.