Čekate u redu u zgradi zagrebačke policije u Heinzelovoj kako biste produžili vozačku dozvolu. Dok zamišljeno gledate u ekran mobitela, prilazi vam policajac u civilu. Ništa čudno, pomišljate, s obzirom na to da se ipak nalazite tu gdje se nalazite. Pozdravlja vas, vadi službenu značku i predstavlja se. Ime niste zapamtili, niste sasvim sigurni ni je li ga uopće rekao, jer ste se potpuno zbunili kad ste čuli kako izgovara da je iz službe općeg kriminaliteta Policijske uprave zagrebačke, točnije iz grupe koja se bavi razbojstvima.
– Kakva sad razbojstva, pa nisam nikad bio žrtva ni jednog, a bome nisam ni nekoga opljačkao – na brzinu vam prolaze misli kroz glavu dok vam ljubazni “krimovac” koji se došetao do vas prije nekoliko trenutaka govori kako upravo rade na razrješenju jednog slučaja u kojem trebaju vašu pomoć. Priveli su, objašnjava, jednog muškarca za kojeg sumnjaju da je opljačkao više poslovnica pošti u Zagrebu i okolici u proteklih nekoliko mjeseci.
– U redu, ali kakve to veze ima sa mnom – prekidate ga. Odgovara vam kako fizičkom konstitucijom, frizurom i crtama lica donekle sličite počinitelju. Prije nego uopće stignete išta dalje pitati policijski službenik nastavlja smirenim tonom.
Ni 99 posto nije dovoljno
– Ne trebate se brinuti, vaša pomoć nam treba zato što provodimo dokaznu radnju koja se zove prepoznavanje. Možda ste je vidjeli i u nekoj seriji ili na filmu, to vam je ono kad u prostoriju pored osumnjičenog stave još trojicu ili četvoricu ljudi koji su slični njemu, pa onda oštećena osoba koja se nalazi u drugoj prostoriji iza stakla pokušava prepoznati osumnjičenika – govori vam i nastavlja:
Cijeli postupak ne traje dugo, u prosjeku između pet i deset minuta, tako da ćete vjerojatno i prije nego prozovu vaš broj već biti natrag u prizemlju zgrade s obzirom na to da se soba za prepoznavanje nalazi na prvom katu, na kojem su smještene i prostorije kriminalističke policije.
– U redu, ali što ako osoba s druge strane stakla pokaže na mene umjesto na osumnjičenika, hoću li onda biti u problemu? – pitate.
Dobivate odgovor kako ne trebate razbijati glavu time jer ni vi ni itko drugi tko će biti u prostoriji s vama neće znati na koga je pokazala prstom osoba s druge strane stakla. Konkretno, pokažu na vas ili na nekog drugog tko nije osumnjičenik, to će se prepoznavanje voditi kao neuspješno. Dakle, čak i da oštećenik tvrdi kako ste ga sto posto opljačkali vi, ne trebate se brinuti, jer to znači da istražiteljske sumnje nisu potvrđene. Drugim riječima, prepoznavanje se vodi kao uspješno jedino u slučaju kad osoba upre prstom u pravog osumnjičenika i kaže kako je to sto posto on. Ne pedeset, ne osamdeset, ne devedeset posto. Ako oštećenik tvrdi čak i da je 99 posto siguran, to svejedno nije dovoljno da se prepoznavanje vodi kao uspješno. Znači, ili sto ili nikako.
Prije samog prepoznavanja policajci će vama i ostalim markirantima, što je naziv za osobe koje nisu osumnjičene, ali će svejedno s osumnjičenikom stajati zajedno u liniji, objasniti neka osnovna pravila. Prvo je da morate stati točno na crtu koja je označena na podu. Svatko od vas dobit će nasumično jedan broj koji će zatim objesiti oko vrata poput privjeska. Svi trebate gledati u staklo koje se nalazi u sredini zida koji dijeli prostoriju u kojoj se nalazite vi od prostorije u kojoj će s policajcima biti i oštećena osoba. Staklo je prozirno samo s jedne strane, one na kojoj se nalazi oštećenik, dok će svi oni koji se nalaze u sobi za prepoznavanje u njemu samo vidjeti svoj odraz.
Prepoznavanja se obično rade bez ikakvih maski jer, ako je počinitelj imao primjerice fantomku, onda se ta dokazna radnja uopće i neće koristiti. Uvijek se što vjernije rekreira sam događaj pa će, ako je počinitelj nosio kapuljaču, svi na glavu staviti kapuljaču, a isto se odnosi i na šilterice i druge kape koje ne idu preko lica. Iako sunčane naočale prekrivaju dio lica pa je tako teže i prepoznati samog počinitelja, tu i tamo će se na prepoznavanje dovesti i osumnjičenika koji ih je nosio.
Bore se s profesionalcima
Prije ulaska u samu prostoriju osumnjičeniku se skidaju lisice s ruku, ali to ne znači da on ostaje sasvim bez nadzora, jer će s njim i markirantima u sobi stajati i jedan do dva policajca. S obzirom na to da su dvije prostorije zvučno potpuno izolirane, prije nego što krene samo prepoznavanje dogovori se znak, primjerice dva snažna kucanja o staklo, na koji se svi okreću udesno kako bi ih vidjeli iz profila. Na još dva kucanja okreću se na novih devedeset stupnjeva, i tako dok ne naprave puni krug.
– Kad to završi, zahvalimo markirantima i otpratimo ih natrag u prizemlje i, s obzirom na to da su zbog svega izgubili malo vremena, pobrinemo se da baš ne moraju ponovno čekati od početka u redu – priznaje nam jedan od krim-policajaca iz grupe za razbojstva Službe općeg kriminaliteta PU zagrebačke koji nas je proveo kroz cijelu proceduru prepoznavanja i objasnio nam kako sve skupa izgleda u praksi, ali i teoriji. Naime, upravo ta grupa, koju čini devet operativaca, na godišnjoj razini provede najveći broj prepoznavanja među svim hrvatskim policajcima. Razlog je logičan – bave se razbojstvima, u kojima zbog samog načina počinjenja žrtve najčešće vide lica počinitelja.
– Mi se bavimo više ovim težim oblicima razbojstava, poput pljački banaka, dostavnih vozila ili novčarskih institucija. U njima su počinitelji češće profesionalci kojima je teže ući u trag ili prikupiti dovoljno dokaza za podizanje kaznene prijave – govori nam. Njegov identitet, kao ni identitete njegovih kolega s obzirom na prirodu posla ne možemo otkrivati, ali kako svi oni rade itekako dobar posao same za sebe dovoljno govore brojke. Razbojstava na području PU zagrebačke prije petnaestak godina bilo tri puta više nego danas.
Konkretnije, 2004. dogodilo ih se 1061, 2005 njih 946, a deset godina poslije točno 777. Razriješenost je svih tih godina iznosila oko 35 posto. Prije dvije godine, dakle 2018., ona se popela na čak 51 posto, dok je broj kaznenih djela pao na njih 369. U prvih jedanaest mjeseci ove godine zabilježeno je 276 dijela, što znači da će gotovo pa sigurno do kraja godine pasti novi pozitivni rekord kad su u pitanju razbojništva. Ono što svakako treba primijetiti je da je razriješenost i ove godine na pedesetak posto, dakle riješena je praktički svaka druga pljačka.
– Danas imamo puno manje prepoznavanja nego prije desetak godina, ali to je i logično s obzirom na to da je manje razbojstava. Isto tako, razbojnici nisu više tako neoprezni kao prije, čak i ovi, nazovimo ih, amateri, koji pljačkaju manje trgovine znaju da na licu moraju imati masku, a kad netko ima masku, logično je da ne možemo ići na prepoznavanja – objašnjava.
Kad smo kod maski, pitamo ga je li u vrijeme korone, pogotovo s obzirom na mjere obveznog nošenja maski, porastao broj razbojstava. Još nas jednom podsjeća na statistiku koja ne laže te priznaje da je i njima samima to bilo čudno, jer su očekivali da će doći do skoka te vrste kaznenih djela, ali to se nije dogodilo. Na kraju, pitamo ga što ako netko ne želi prisustvovati kao markirant na prepoznavanju, mogu li to ljudi uopće odbiti. Kaže da su se prema Zakonu o kaznenom postupku građani dužni odazvati na poziv, osim ako nemaju opravdani razlog za oslobođenje od te dužnosti. Ako građanin bez opravdanog razloga ne želi sudjelovati u prepoznavanju, može se kazniti novčanom kaznom do 50 tisuća kuna. Ipak, u praksi se do sada nikada nije dogodilo da su uopće morali spomenuti tu zakonsku stavku jer su bez problema pristajali više-manje – svi.
Danas su kriminalci mnogo sfisticiraniji, imaju iskaznice.