Hrvatska i hokej na ledu? Uglavnom će se sve svoditi na zavist prema Medveščaku, omalovažavat će se sport koji je planetarno popularan. Sport koji je u SAD-u i Rusiji visoko pozicioniran na ljestvici popularnosti. Za mnoge je priča o Medveščaku zapravo samo običan cirkus, koji je, eto, ovdje postavio svoj šator. Istina, čudno je slušati “Lijepu našu” te samo očekivati kada će Vesce, Brust, Cheechoo, Murley, Montador... staviti ruku na srce. Istina je da se u klubu rijetko govori hrvatskim jezikom, no priča o Medveščaku ipak nije samo priča o instant-proizvodu. Zanimljivo, Medveščak je šezdesetih godina pobijedio na Šalati Jesenice 3:2, a 6000 gledatelja, ne organiziranih kao navijačka skupina, klicalo je tada Rateju, Mimiju Gojanoviću, Zajecu... Sve se ponovilo 1988. godine kada je Zdenko Gradečki pronašao novac, doveo pojačanja i medvjedi su tri puta zaredom bili prvaci Jugoslavije. I treće hokejsko uskrsnuće djelo je Damira Gojanovića. Nekadašnjeg hokejaša, kapetana kluba i reprezentacije. Damir je napravio čudo, u Zagreb je doveo drugu po kvaliteti hokejsku ligu svijeta. Da, pokazao je da moderan, uspješan sportski kolektiv počiva na biznisu. I još mi nije jasno zbog čega se Gojanovića odmah ne uključi u sportske strukture, jer ne pamtim tako uspješnog sportskog djelatnika. On je imao pravu viziju. A publika, ona se voli poistovjetiti s pobjednicima. S uspješnim sportašima. Ali ova hokejska publika, za koju se ponekad čini da je nema, ponovno je uskrsnula i vratila se kvalitetnom i vrhunskom hokeju, pokazavši da tradicija hokeja u Zagrebu neupitno postoji i da je samo treba “pozvati”.
Ovaj ponedjeljak u Ledenoj se igrala naizgled obična utakmica između Medveščaka i Neftehimika iz Nižnjekamska, no događaji za vrijeme i nakon utakmice najbolje opisuju kakva je navijačka euforija trenutačno oko zagrebačkog kluba.
Poslije pobjede medvjeda 6:0 navijači su 10 minuta zaglušujuće skandirali svojim junacima, a pri izlasku iz svlačionice dočekivali su ih u špaliru. Kao da je riječ o play-offu, a ne o 14. od 54 kola koja će se igrati ove sezone.
Ludilo oko Medveščaka u posljednjih pet sezona više nikoga ne čudi, no počeci euforije Zagrepčana za hokejom datiraju iz osamdesetih godina, kada se događalo nešto vrlo slično.
>> Nitko kao medvjedi: Najbolji su debitanti u povijesti KHL-a
Ludnica u gradu
– Mladi su bježali iz škole, stariji s posla, Ledena je bila uvijek puna, a mnogi su navijači ostajali i izvan dvorane – prisjetio se tog vremena tadašnji igrač Medveščak-Gortana, a danas momčadski menadžer Medveščaka Dragutin Ljubić. Zvonko Oštrić igrao je hokej u šezdesetima i sedamdesetima, a za vrijeme Gortana četiri je sezone bio pomoćni trener.
– Ta se navijačka euforija može usporediti s ovom sadašnjom. Bilo je novca, doveli smo vrhunske igrače, logistički je sve bilo jako dobro uređeno – rekao je Oštrić i dodao:
– Medveščak je bio toliko popularan da su Dinamo i Cibona prebacivali termine svojih utakmica da se ne preklapaju s našima. Sjećam se da nas je Cibona nekoliko puta molila da pomaknemo naš termin. Anton Ilijaš bio je jedan od najmlađih u Gortanu, u momčad je ušao sa samo 16 i pol godina.
– Uh, kako su to lijepa vremena bila. I tada se tražila karta više za utakmice Medveščaka. S dolaskom prvih stranaca, Rusa, Sjevernoamerikanaca i Slovenaca, počeli smo pobjeđivati Jesenice i Olimpiju. Igrali smo protiv prvaka Italije, Austrije, Njemačke, Francuske, te sa svima bili ravnopravni ili bolji – prisjetio se Ilijaš.
A kako je počela priča o Medveščak-Gortanu?
– U jesen 1986. godine ljudi iz kluba došli su u kontakt s čelnicima Gortana, tada jedne od najvećih građevinskih tvrtki u Jugoslaviji. Iduće godine dovedeni su prvi bolji igrači, gledatelji su se polako počeli vraćati, atmosfera se zahuktavala – opisuje Ljubić.
Velik iskorak napravljen je iduće sezone, kada je Medveščak osvojio Kup Jugoslavije. Tada je u Zagrebu već nastalo hokejsko ludilo, nešto poput prve sezone u EBEL-u. Ljudi iz Gortana radili su mnogo i na ruskom tržištu, pa su preko tih veza uspjeli dovesti trenera Anatolija Kostrjukova, a kasnije i odlične igrače Vjačeslava Anjisina, Viktora Krutova, Stevea Gatzosa.
– U sezoni 1988./1989., kada je na klupu došao Kostrjukov, prvi su put medvjedi osvojili dvostruku krunu, prvenstvo i kup. Bio je to pothvat koji prije nismo mogli ni sanjati. Jesenice su, naravno, bile šokirane. Jedan od najvažnijih kotačića bio je Zdenko Gradečki, zamjenik generalnog direktora velike građevinske tvrtke Vladimir Gortan.
– Predsjednik Gradečki bio je takav čovjek da, ako se nečega primio, to je odradio maksimalno, do kraja. Od prvog je trenutka vjerovao da možemo srušiti dominaciju slovenskih klubova – opisuje Ljubić.
Medveščak tih godina nije nizao samo uspjehe u nacionalnim natjecanjima, već i u europskim. U sezoni 1989./1990. medvjedi su igrali u četvrtfinalnoj skupini, a godinu kasnije dogurali su i do polufinalne skupine tadašnje hokejske Lige prvaka. Te je posljednje sezone (1990./1991.) Medveščak završio kao sedmi najbolji klub Europe.
– Igrali smo ravnopravno s TPS Turkuom i Düsseldorfom, tada ponajboljim klubovima Europe – prisjetio se Ljubić.
Mnogo je sjajnih hokejaša koji su tih zlatnih godina prošli kroz Gortan, no Anjisin, Krutov, Ščurjenko i Gatzos ipak su bili koplje iznad svih.
>> Najljepša akcija medvjeda sezone: Šest puta odigrali pak iz prve!
Nisu mogli hodati
– Dovođenje Anjisina i Krutova bilo je kao da danas u Medveščak dovedemo najbolje ruske igrače. Iako je stigao potkraj karijere, Anjisin je na svakom treningu i utakmici pokazivao kakav je majstor. Bilo ga je užitak gledati i igrati s njim – kaže Ilijaš. Ipak, najvažnija karika Gortana bio je legendarni ruski trener Anatolij Kostrjukov, koji je u klubu proveo tri sezone, od jeseni 1988. do proljeća 1991.
– Bio je izrazito strog, kako i ne bi kad mu je životni uzor bio Staljin. Njegovi treninzi bili su vrlo naporni, nakon nekih doslovno nismo mogli hodati. No, bio je jako pravedan – opisuje Ljubić i dodaje:
– Malo se družio s ljudima u Zagrebu, zanimao ga je samo hokej. Uvijek je sa sobom imao malu crvenu knjižicu u koju je sve zapisivao. Bio je nevjerojatan motivator, čak i kada smo igrali s finskim prvakom Turkuom, on nas je uvjerio da možemo pobijediti. I zamalo smo uspjeli, no prokockali smo vodstvo 5:3. Kostrjukov je inzistirao da svaki igrač mora biti 100 posto pripremljen.
– Znao je prekinuti trening, skinuti cijelu momčad u trenirke, te nas poslati na trčanje po tribinama. No, zbog takvih smo metoda rada bili kondicijski uvjerljivo najpripremljenija momčad – rekao je Ilijaš te se prisjetio jedne izjave Stevea Gatzosa, legendarnog američkog hokejaša koji je prije dolaska u Medveščak nekoliko sezona igrao u NHL-u.
– Gatzos je nakon sezone s Kostrjukovom rekao: “Sada sam spreman vratiti se u NHL. Nikada u životu nisam toliko trenirao.” Oštrić najbolje zna kakav je bio Kostrjukov, jer tri mu je sezone bio desna ruka:
– Uveo je novost da se trenira i na dan utakmice, oko 45 minuta. To je dotad bilo nepojmljivo kod nas, no kasnije su nas i Jesenice i Olimpija kopirali u tome, jer su vidjeli da to pridonosi rezultatu. Istina je da je Kostrjukov bio vrlo strog, da je tražio da sve funkcionira besprijekorno, da je imao i po tri treninga dnevno. No, uveo je veliku disciplinu, igračima nije padalo na pamet da neku vježbu odrade napola, da se švercaju, jer uvjerio ih je da tako štete samo sebi – opisao je Oštrić, a Ilijaš dodao:
– Glavni moto mu je bila disciplina, a sjećam se da smo na treninzima morali davati jednako, pa čak i više nego na utakmicama. Disciplina je bila najvažnija, no igrači su ponekad uživali i u noćnim provodima. Zbog napornih treninga izlazilo se rijetko, ali kada se izašlo, bile su to prave fešte.
– Nakon pobjeda uvijek smo išli u Papagaj, ponekad i u Saloon. Znali smo i pretjerati, pa smo dolazili mamurni na trening. Trener Kostrjukov to je shvaćao, no nije nam mogao ništa jer smo davali sve od sebe. No jednom je dočekao malu osvetu, kada je vidio braću Lomovšek i još trojicu igrača kako piju pivo u obližnjem kafiću. Nakon treninga dečkima je naredio da moraju dva sata trčati gore-dolje po stubama Ledene dvorane. Od muke nisu mogli ni stajati na nogama, prespavali su u Ledenoj – prisjetio se Ljubić. Iako su u tom vremenu rezultatski najzanimljivije bile utakmice s Jesenicama i Olimpijom, navijači su posebno voljeli susrete s Partizanom i Crvenom zvezdom.
Kanađani odlični i u ‘šori’
– U Beogradu smo se svaki put žestoko potukli. Mi domaći igrači jako smo voljeli tučnjavu, a Kanađani su nam donijeli novu dimenziju, jer bili su odlični u šori – kaže Ljubić.
U posljednjoj sezoni Gortana (1990./1991.) klub je upao u financijske probleme, tvrtka više nije poslovala kao nekada, predratno stanje ostavilo je trag. Igračima su isplaćene samo prve dvije plaće, pa se uoči finalne serije prvenstva protiv Olimpije počelo govoriti o štrajku.
– Kostrjukov je uoči prve utakmice ušao u svlačionicu i rekao da sami odlučimo hoćemo li igrati finale ili ne. Rekao je da će poštovati našu odluku. Iako smo znali da novac nikad nećemo vidjeti, mi hrvatski igrači željeli smo igrati. No, Slovenci su bili za štrajk, vjerovali su da im je takav radikalan potez jedina šansa da dođu do novca. Presudili su Rusi, koji su htjeli igrati jer oni su plaće dobivali preko drugih kanala – prepričava Ljubić te dodaje:
– Na kraju smo tu finalnu seriju dobili sa 3:1, a novac, naravno, nikada. Ta je utakmica označila i kraj jedne Medveščakove ere. Ere koja će zauvijek ostati u sjećanju hokejskih zaljubljenika.
Sutra: Ulazak u EBEL sa 500 eura na računu. I veliki finale: KHL kao kruna Medveščakova postojanja