Stalno tražimo načine da zaustavimo starenje

Čut ćete mnoge ljude kako govore o pravdi, o poštenju. No, kada je riječ o preživljavanju na površini našeg planeta, nema ni pravde ni poštenja. Jednostavno, neki prežive, a drugi ne. Više od 99 posto oblika života koji su se ikada razvili kako bi plutali, plivali, puzali, stajali na mjestu, hodali, trčali ili letjeli na ovom planetu već su izumrli. Ne postoje više. Dobili su nakratko priliku, dana im je u jednom trenutku tek šansa da pokušaju preživjeti kao vrsta, ali nisu uspjeli opstati do danas. Je li to bilo pravedno prema svima njima, tim milijunima vrsta koje su već odavno nestale? Sigurno nije. Ali ono što je doista iznimno dobro jest što smo mi, ljudi, još uvijek ovdje. Mi smo među vrlo rijetkima koji su preživjeli.

U nastojanju održanja na životu imali smo prijatelje, poput pasa i konja, ali i neke trajne neprijatelje, poput paukova i zmija. Pogađali bi nas i povremeni šokovi na cijelom tom našem velikom igralištu – tzv. selektivni pritisci – u obliku slučajnih udara meteora, erupcija supervulkana, klimatskih promjena i tsunamija. U ovom eksperimentu ili pak igri, kako već tko razmišlja o našoj situaciji, mi smo momčad ljudi pa bismo se vjerojatno trebali držati zajedno. Iako nam trenutačno ide prilično dobro, još uvijek smo daleko od potpune sigurnosti. Razmišljajući o položaju čovječanstva na ovaj način, puno bi smisla imalo što manje se sukobljavati među sobom, a što više surađivati. Također bismo trebali prigrliti i tehnologiju, nešto što smo jedini među vrstama naučili razviti, kako bismo stekli dodatne prednosti.

No vratimo se izvornom pitanju: kako smo izbjegli izumiranje? Je li nam to uspjelo zato što smo posebni? Ne čini se tako. Bilo je i drugih vrsta ljudi – njih barem pet, ako ne i deset, možda čak i više – ali oni, jednostavno, nisu imali dovoljno sreće kako bi opstali do danas. Što im se dogodilo? Jesmo li se i mi borili protiv njih? Jesmo li se, možda, miješali s njima? Nosimo li još uvijek njihove gene? I što je najvažnije, zašto smo baš mi jedini preostali do danas? Koja nas je to posebna vještina održala na životu, dok su sve druge vrste ljudi u međuvremenu izgladnjele, smrznule se ili su ih pak bili istrijebili naši konkurenti – oni lako zamjetni, poput grabežljivih životinja, ili oni sasvim nevidljivi, poput bakterija i virusa?

Je li tajna, možda, u obliku našeg tijela, koje nije ni preveliko ni premalo, s prstima kao korisnim alatima? Ili je to, možda, bila naša inteligencija? Ili naša sposobnost komuniciranja i međusobne suradnje? Ili možda čak i naša znatiželja, kao i stalna potreba za istraživanjem novih mjesta? Iskreno, još uvijek ne znamo odgovor na to pitanje. Znamo jedino da mnoge druge vrste mogu vidjeti, čuti ili njušiti znatno bolje od nas. Još impresivnije, neke mogu i letjeti, vidjeti u mraku, osjetiti električni potencijal u svojoj okolini, živjeti i na kopnu i u vodi, ili pak živjeti znatno dulje od nas. Koja je to, dakle, bila naša jedinstvena prednost koja nam je pomogla preživjeti sve do danas? Doista ne znamo. Ali znamo, na temelju sudbina izumrlih vrsta ljudi, kako opstanak čovjeka na ovom planetu nikako nije zajamčen. Možda smo i mi ovdje samo privremeno te ograničeni resursima koji su nam dostupni.

Koji su nam resursi potrebni kako bismo nastavili opstajati? Srećom, samo tri resursa: hrana, piće i zrak za udisanje. To je sve što nam je ikada bilo potrebno. Bez hrane možemo preživjeti samo nekoliko tjedana; bez vode nekoliko dana; a bez zraka tek nekoliko minuta. Ali koliko je hrane, vode i zraka raspoloživo na Zemlji za sve nas? Ima li ih dovoljno? Dobro je što sve druge vrste ne mogu lako iscrpiti naše zajedničke zalihe pa smo sigurni od svih njih u tom smislu. No jesmo li sigurni od sebe samih? Čist zrak, rezerve pitke vode i tlo za proizvodnju hrane održavaju sve nas na životu. Trebali bismo se dobro potruditi da ostanu zaštićeni. Lijepo je gledati filmove poput “Ratova zvijezda” i razmišljati kako bismo svi mogli živjeti u svemiru. Ali to su filmovi, a ne stvarnost jer mi ne možemo živjeti u svemiru. Možemo živjeti samo ovdje, na površini Zemlje. Stoga bismo je, vjerojatno, trebali jako dobro čuvati, sve dok se ne domislimo kako živjeti bilo gdje drugdje.

Dosad smo uspjeli baciti pogled na nekoliko drugih planeta u našem Sunčevu sustavu, ali nismo uspjeli pronaći tragove života ni na jednom od tih. A oni su u našoj blizini već milijardama godina. Ako su neki oblici života ikada prošli ovuda, mogli su barem ostaviti neki trag. Mi to volimo činiti kada otkrijemo neka nova mjesta. Pokušamo tada ostaviti crtež, kip, hram ili sagraditi kulu. Ali nigdje u našem susjedstvu nema ničega takvog. Život je stoga vjerojatno prilično rijedak u svemiru, samo što na ovom stupnju znanja još uvijek ne možemo reći koliko točno.

Postoji još jedan problem s našim preživljavanjem: čini se da smo svi mi ljudi smrtni. Bilo bi lijepo otkriti kako zaustaviti starenje i pokrenuti proces unatrag, kako se vratiti u dob od dvadeset i neke godine kada izgledamo i osjećamo se najbolje i kako zatim trajno ostati u tom stanju. Već smo imali nekoliko svojih heroja, čiji nas je doprinos zaštitio od naših nevidljivih neprijatelja – smrtonosnih infekcija. Njihova su otkrića zaslužna za višestruko povećanje broja ljudi na Zemlji produljivši životni vijek i dovevši nas u situaciju u kojoj smo sigurniji nego što smo ikada ranije bili. Možda će neki novi junaci jednom pronaći način kako zaustaviti starenje i učiniti nas i kao pojedince besmrtnima.

Kada se to dogodi, nastupit će naraštaj vječno mladih ljudi koji će moći reći: „Evo, Zemlja je naša i živjet ćemo ovdje zauvijek.” Neće se morati razmnožavati. Moći će se, sasvim vjerojatno, i umjetno poboljšavati, krasti najbolje osobine od drugih vrsta ili čak dizajnirati i neke sasvim nove. Nikada neće biti u žurbi. Povijest i budućnost ljudskog preživljavanja ostavljaju nas s mnogim zanimljivim pitanjima. U seriji tekstova “Preživljavanje: Priča o globalnom zdravlju” razmotrit ću znanstvene dokaze koji su do sada prikupljeni te ponuditi i neke odgovore, koliko god nesigurni bili. No jedno je vrlo vjerojatno: dok smo smrtni kao jedinke, morat ćemo se nastaviti razmnožavati kako bismo preživjeli kao vrsta. I naša će vlastita reprodukcija ostajati našom slabom točkom. Morat ćemo vrlo dobro zaštititi našu sposobnost stvaranja potomaka želimo li nastaviti s našim istraživanjima. Stoga ću u idućem poglavlju ove priče razmotriti kako se iz generacije u generaciju održava ljudski život.